Slusaj sine: Ovo ti govorim dok spavas, s malom sacicom ispod mokrih obraza, plavih kovrca na malenom celu. Potajno sam usao u toju sobu. Samo nekoliko minuta prije, kada sam u knjiznici poceo citati novine, prosao me tezak val griznje savjesti. S osjecajem krivnje, priao sam tvom krevetu.
Ovo je ono sto sam mislio u tom trenutku, sine: Bio sam ljut na tebe. Psovao sam te kad si se oblacio za skolu jer si jedva obrisao lice rucnikom. Pozvao sam te na odgovornost jer nisi ocistio cipele. Ljutito sam vikao kada si bacio neke svoje stvari na pod.
Za doruckom sam opet nasao prigovor. Prolijevo si caj. Gutao si hranu. Stavljao si laktove na stol. Predebelo si mazao maslac na kruh. A kada si se poceo igrati, a ja bio spreman na vlak, okrenuo si se, mahnuo i viknuo: “Dovidenja, tata!”, a ja sam se namrstio i odgovorio: “Ispiravi ramena!”
Onda je popodne sve krenulo ispocetka. Kada sam s vratio, spijunirao sam te kako se na koljnima igras pikulama. Imao si rupu na carapama. Ponizio sam te pred tvojim prijateljima potjeravsi te u kucu ispred sebe. Carape su bile skupe, i da ih moras sam kupovati bio bi oprezniji! Zamisli to, sine, od oca!
Sjecas li se kako si kasnije, dok sam citao u knjiznici, dosao bojazljivo s izrazom povrijedenosti u ocima? Kada sam digao pogled s novina, nestrpljiv i prekinu, oklijevao si na vratima. “Sto zelis?” prasnuo sam.
Nisi nista rekao, ali si naglo potrcao, zaletio se, ovio ruke oko mog vrata i ljubio me, a tvoje su me male ruke stezale od uzbudenja koje se Bozjim darom rascvjetalo u tvom srcu i koje cak ni zanemarivanje ne bi moglo oslabiti. A onda si otisao, tapkajuci po stepenicama.
Pa, sine, ubrzo nakon toga novine su mi iskliznule iz ruku i prosao me uzasan, bolestan osjecaj. Sto mi je navika donijela? Navika pronalazenja mana, prigovaranja, to je bila nagrada sto si bio djecak. To nije znacilo da te ne volim; znacilo je da sam previse ocekivao od mladosti. Usporedivao sam te sa sobom u istim godinama.
A bilo je toliko toga dobroga i osobitoga i iskrenog u tvom karakteru. Tvoje malo srce je bilo veliko kao samo svitanje iznad sirokih brda. To se vidjelo iz tvog spontanog poriva da mi pritrcis i poljubis me za laku noc. Nista drugo nije veceras vazno, sine. Prisao sam nocas tom krevetu, kleknuo sam i bio posramljen!
To je slaba nadoknada; znao am da ti ne bi razumio da sam ti ovo rekao dok si bio budan. Ali sutra cu biti pravi tata! Bit cu ti prijatelj, i patiti cu kada ti patis, smijat cu se kada se i ti smijes. Pregrist cu jezik kad mi popusti strpljivost. Stalno cu ponavljati kao na obredu: “On nije nista drugo nego djecak, mali djecak!”
Bojim se da sam te zamisljao kao muskarca. Ipak, kada te sada vidim, sine, izguzvanog i klonulog u tvom krevetu, vidim da si jos dijete. Jucer si bio u majcinom narucju, tvoja glava na njenim ramenima. Trazio sam previse, previse. (W. Livingston Larned)
Umjesto osudivanja ljudi, probajmo ih razumijeti. Pokusajmo cijeniti zasto oni cine sto cine. To je puno unosnije i interesantnije nego kritika; odise simpatijom, tolerancijom i ljubaznoscu. “Spoznati sve znaci oppostiti sve.” “Sam Bog, nema namjeru suditi covjeku do njegova kraja.”