jedan ozbiljniji post.
Budući da većina blogera piše o svome djetinjstvu,odlučila sam se i ja na taj potez,jer je bilo nekoliko stvari u toj mojoj prošlosti koje nikada neću i ne želim zaboraviti...Pa...evo...
--Upoznavanje--
Prošlo je već tjedan dana otkad sam se bila uselila u novu ulicu.
Svi susjedi su me znali...Bila sam nemirno dijete,puno energije...Sputavalo me to što nisam imala prijatelja.
Jednog ranog proljetnog jutra,dok sam šetala pored rascvalih stabala kraj susjedne zgrade,ugledala sam dvije djevojčice.Jedna je bila crnokosa,viša,sa tamnim očima i rumenim obrazima.
Druga je bila manja,plavokosa,ljepuškasta i smeđooka.Prišla sam im.Šarale su po zidovima.
Hehe,još i danas se s osmjehom na licu sjetim da je moja prva rečenica koju sam progovorila s njima bila "Ne smije se šarati po zidovima!Doć će vam policija"
One su me blijedo gledale,a tad smo počeli pričati.
Sljedećeg dana,sjećam se,sunce je peklo.Cvjetovi su padali sa grana i krasili pod...Sjećam se da smo te cvjetove skupljali i gađali se s njima.Sjećam se i novih prijateljica,Karoline,Matee i Vlatke...Kako smo se svađali zbog igre graničara...Moje prijateljice...
--Ekipa sa kata--
Nedugo poslije upoznavanja sa prijateljicama,upoznala sam i muške članove društva "njegošev trg".
Bili su to:Marin,kojega sam prije mrzila,Bany-moj bivši najbolji prijatelj,njegov brat Mario,koji je bio onako dosta debel,Jeki,moj rođak i Kike,ulični majmun.
Kada sam ih upoznala,shvatila sam da je s njima još zabavnije.Pogađate tko im se pridružio u nogometu i košarci...
Kad bi na visokom satu na crkvi odzvonilo sedam sati navečer,znali smo gdje treba ići.
Na kat.
Treći kat moje zgrade bio je poznato okupljalište moje ekipe.Svakodnevno smetanje stanarima,koji su se bunili...a sada im nedostajemo.
Sjećam se da smo na katu igrali na svakakve igrice..na nogomet,floor tennis...
Suze mi naviru na oči.
Sjećam se ozarenog lica susjede Dajane kada bi sa štapom u rukama izašla iz kuće,a mi smo se razbježali..Ali nismo se razdvajali...U ona davna vremena...
--Gađanje kamenjima--
Sjećam se moje prve šljive na oku.
Bilo je to jednog vrućeg,sparnog ljeta kada smo svi imali običaj izlaziti na ulicu i biti pred zgradom.
Velika kocka ispred zgrade bila je senzacija!
Tada su počele nešto opasnije igre...Gađanje kamenjima.E,otud moja prva modrica,iz toga je nastala prva tuča...A sad više ni toga nema.
--Davne zime...--
Hodnici mojih uspomena vode me sve bliže...Sjetim se i "one zime".
Zima..je te godine stvarno vladala.Bio je dvanaesti mjesec.Temperatura se spustila ispod nule.
Dane smo provodili na katu,kao i uvijek.No...Iz sna me prenulo zvono na vratima.Bilo mi je hladno,pa sam se brže bolje obukla...Vidjela sam ih...ispred vrata...cijelu moju ekipu...Bili su uzbuđeni...Prvi snijeg...te godine...grudanje...Zalutale grude pogađale su nesretne prolaznike...Led..na ulici.Kao i danas..Led u mome srcu.
--Ljeto--
Sunce je pržilo sve jače i jače.
Buljila sam pred televizijom i slušala neki pop na HTV-u...Telefon se oglasio..oštrim,kratkim zvonom.
Sa druge strane linije začula sam poznat glas.
Katarina.
Toga dana na vidjelo je isplivala moja prirođena želja za avanturom,bez ičijeg znanja...
Ja i Katarina smo spremile svoje kupaće kostime.
Iako je još bio šesti mjesec,more je bilo vrlo toplo.
Same smo ušle u autobus.Autobus...i ovog ljeta sam putovala s njim...Crveni LINKAT TOURS.
Zatamnjeni prozori...Danas su razbijeni.
Sunčale smo se na plaži...Nije bilo gotovo nikog.Nekoliko starih ljudi šetalo se plažom.
Trčale smo.Noge su nam se lijepile o vrući pijesak.
Sve je to bilo lijepo i krasno...ali smo bile zakasnile...na zadnji autobus!
Jooj koliko sam suza bila isplakala...Nije nam ništa preostalo nego da se pouzdamo u svoje noge.
Hodale smo,hodale i hodale.Više od 6 kilometara puta....
--Kraj,FINITO!--
Jesen je opet kucala na vrata naših kuća.
Hladnoća se uvlačila u svaki kutak naše sobe.
I u svaki milimetar naših srca.
Matea je otišla.Odselila se...na drugi kraj grada.
Karolina...ona je sada u selendari.Dobro znam da je nikada više neću vidjeti.
Bany i njegov brat...Okupirani su učenjem.Forsira ih njihova preambiciozna majka...
Antonija..Ona ima novo društvo..Ne baš poželjno,ali...
A ja?
Ja...postala sam...druga osoba.
Sada se ne bojim riskirati...Shvaćam stvari ozbiljnije...Fizički sam se promijenila...Imam novo društvo...Ali fali mi moja ekipa s kata.
Morat ću ih pozvati na kavu...Jednog lijepog...proljetnoga jutra...
Post je objavljen 03.11.2004. u 05:36 sati.