Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Uvijek izaberem pogrešno vrijeme da prestanem misliti o Smrti. Smrt... Već rekoh, jedino je Ona ostala čista. Potpuno čista. Za razliku od Života kojeg sam prečesto navikao vidjeti ukaljanog i oskvrnavnjenog, pa čak i onda kada taj Život nije ni počeo. Trudna mama narkomanka. Trudna mama na metadonima. Trudna mama HIV pozitivna. Trudna mama alkoholičarka... I još poneke trudne mame, koje dar života uzimaju zdravo za gotovo...
Ujutro, dok je još prerano i dok sam siguran da neću naići ni na jednog novopečenog Vjernika - Katolika, Pravoslavca ili Muslimana, kojima je važnije pokazati svima svog novog Audija ili kompletić iz Benettona nego razlog zbog kojeg su tu sa rukama punim cvijeća, obišao sam nekoliko Grobova. Katoličke i pravoslavne parcele gradskog groblja šarenile su se od cvijeća i svijeća. Uredno sam posložio par svojih krizantema na grobove ljudi koje sam volio ili poštivao ili za koje smatram da iz bilo kojeg razloga zaslužuju da se kraj njihove posljednje postelje prisjetim već odavno zaboravljenih molitvi. Sa preostale dvije krizanteme i bolom u leđima, uputio sam se na drugi kraj grada. Glavna vrata harema bila su zatvorena, pa sam psujući leđa preskočio prastaru kapiju. U labirintu mezara, pronađoh ime i prezime, koje i dan danas stoji na bilježnici iz matematike, koju sam uzeo da prepišem zadaću prije 10 godina. Umjesto molitve promrmljah par Balaševićevih stihova. ''Ako umrem mlad...'' - pisalo je na koricama te iste bilježnice iz matematike. Položih one dvije krizanteme na mezar, a neka stara bakica, misleći da sam željan lekcija iz vjeronauka, objasni mi ''da se kod NAS ne stavlja cvijeće na grobove''... U tamnim raybankama, izlizanim farmericama, spitfire jaknom, krijući podočnjake i s trodnevnom bradom na rogatom listopadskom suncu i nisam bio neko oličenje đaka vjeronauka, te se, obzirom na mjesto radnje, suzdržah od grubljih objašnjenja i samo joj tiho rekoh da gleda svoja posla. Jer, gospođo, ja ne znam da li se kod VAS stavlja cvijeće na mezar, ali obzirom na to šta smo ja i ovaj tu pokojni šesnaestogodišnjak u životu prošli, kod NAS dvojice se stavlja cvijeće. Gore spomenuti Život, odlučio je da ja budem taj koji pazi na godišnjice i preskače kapije da bi prošaputao poveći repertoar Balaševića, ali siguran sam da bi i na mom grobu bile dvije krizanteme rano ujutro, prije svih ostalih, da su kojim slučajem uloge obrnute...
Po drugi put, sam preskočio kapiju najstarijeg harema u gradu i osvrćući se da vidim hoće li duboko religiozna gospođa skloniti one dvije krizanteme s groba mog prijatelja, kresnuo Forda. Treba promijeniti filter, pomislio sam dok sam se spremao otići u najtužniji dio grada...
Ako, od kružnog toka na Rondou pođete prema Bulevaru, kroz Liska ulicu, u aleji platana, primjetiti ćete park koji nije park i groblje koje nije groblje. Tik uz cestu, u nekadašnjem Liska Parku, za vrijeme rata, kad se nije moglo prići grobljima od granata i snajpera, sahranjivani su mladići ne gledajući koje je tko vjere ili nacije. I dan danas, leže tu pod križevima, krstovima i bašlucima svi ti momci koji svoje živote utkaše u ovaj grad. Među njima nekoliko poznatih imena i bezbroj magičnih brojki... 1972 – 1992. Od sve te mladosti sahranjene uz kuće bogataša koji tom istom ratu postadoše još bogatiji, prođe me jeza iz dubine kostiju. Gledajući svu tu mladost dođe mi da plačem kao razmaženi šmrkavac, da urlam od bijesa, da zavapim svim Bogovima da vrate te tek načete Živote. Upalio sam tu nekoliko svijeća raji koju sam osobno poznavao i jednu zajedničku svijeću pod najdebljim platanom u aleji...
Odlučan da moram prestati misliti o Smrti, izašao sam iz parka i zapalio cigaru. Na parkingu gdje sam parkirao, vidjeh skupinu navijača kraj spomen obilježja momka, također navijača, kojeg je upucao gradski kauboj na istom tom parkingu ispred diska, na točno istom mjestu gdje mu je spomen ploča. Zapalili su u tišini jednu baklju i oklupljeni oko spomenika čekali da izgori. Smrt... Tako to valjda ide... Nekom sreća, nekom geleri u stakla – ne može se pobjeći od svog komada pakla... Smrt... Ostaje mi samo jedno... U smrti se, valjda, sniva... U smrti se sniva...