Danas sam na poslu radio skoro osam sati, a sada da me pitate šta sam uradio za tih 8h, ne bih vam znao reći. Mislim znao bih vam reći, ali mi je baš glup osjećaj kad mi radni dan prođe u izvršavanju na stotine sitnih stvari, u rješavanju na desetine problema koji su samo tehničke prirode i u otaljavanju malih obaveza...
Jednostavno volim dinamičan radni dan, volim kad mi se dešavaju novi problemi, volim da rješavam nove situacije. Volim kad mogu sam sebi da se pohvalim kako sam bio vrijedan, pametan, produktivan, volim kad mogu da kažem da sam nešto uradio sam i volim kad vidim plod mog rada...
Vjerovatno su za to krivi moji roditelji i njihovo super vaspitanje koje su mi pružili, jer u mojoj familiji jedno se znalo uvjek, a to je – Da je rad stvorio čovjeka, a što bi Zadrani rekli – Zadar košarku!
Jedna od milion stvari zbog kojih sam mojim roditeljima izuzetno zahvalan, (naravno da ima i onih zbog kojih i nisam toliko zahvalan), je upravo to što su meni i bratu od malena usadili taj veoma važan pozitivan odnos prema radu. Sve su u životu stvorili radom i kad čovjek odraste u takvoj familiji shvati da je rad jedini put do ostvarenja njegovih želja. Možda ne jedini, ali najprihvatljiviji i najsigurniji.
I tako radio sam, a imam osjećaj kao da nisam, jedina je sreća što se nisam umorio, pa ću nedostatak akcije na poslu, zamjeniti učenjem! Knjiga će noćas biti moj jedini drug.
Sinoć sam se konačno, na samom kraju vikenda vidio sa svojom dragom.Posle svih drugarica, drugova došao je red i na mene. I bilo mi je super, jeste da smo se vidjeli samo na 3h, i jeste da joj priča nije bila jača strana sinoć, ali mi je bila super slatka i nježna, a i ja sam bio u super raspoloženju... I opet sam super uticao na nju. Taj osjećaj mi je posebno bitan i lijep!
Post je objavljen 25.10.2004. u 21:22 sati.