Smije li netko ustvrditi da u životu postoje strogo određena pravila igre, po kojima svi moraju živjeti? Ne? Pa zašto ih se onda držimo? Zato jer ne želimo ljuljati čamac. Bojimo se da će se u drugima slika o nama pronijeniti budemo li drugačiji. Zato se držimo gomile. Zato stižemo kuda i gomila. Nikamo!
Jedno je činjenica. Pravila po kojima ćemo igrati igru života smijemo odrediti i sami. I u tome je ključ. No, u današnje vrijeme nerijetko se vidi da je čovjek u stanju postaviti svoja pravila da rade protiv njega. Ili se jednostavno drži trenda. I gubi igru. Nije uspjeh dobiti u životu dobre karte, uspjeh je dobro odigrati s lošima. U lošim kartama je čar igre jer sve ovisi o nama, i možemo malo i gubiti, ali nemamo koga drugoga kriviti do nas samih. Na kraju krajeva, laka pobjeda daje manje ponosa i ima manju vrijednost. S vremenom možemo postati stručnjaci u igranju lošim kartama, možemo izvući maksimum iz sebe, možemo pobijediti protivnika koji je očito imao dobar deal. Naša pravila igre, nažalost su sasvim pogrešno nastala temeljem stalnog buljenja u prošlost i prisjećanja na izgubljene partije. Smatramo da smo mjerodavni suditi samom sebi "jer imamo iskustva" u gubljenju - i odustati.
Jeste li kad izgubili, bilo što, partiju, bitku, djevojku, novac? Znam da jeste, ali koga briga! Važno je jeste li što naučili iz toga. Zabluda na koju damo krivi odgovor postaje pogreška, a neuspjeh je stalno ponavljanje istog tog odgovora. Iskustvo nije ono što nam se događa, već ono što mi činimo s onim što nam se događa. Vidite li razliku? Sva naša sreća i depresija, uspjesi i porazi, bogatstvo i siromaštvo sve je to u našoj glavi, između dva uha. Tu se kuhaju naša pravila igre.