Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/stanisaj

Marketing

Ustaju i bore se

SVAKI moto je slab u tim užasnim neizvesnostima koje nam nameće život. Kao dečak gledao sam film "Ustani i bori se". Možda bi to mogla da bude moja deviza života.
Ovo nam kaže akademik Dragoslav Mihailović (1930) dok razgovaramo u njegovom stanu, povodom sutrašnjeg objavljivanja njegovog "Petrijinog venca" u biblioteci "Novosti". Moralnog i ljudskog zakona čitavog života pridržavala se njegova dobroćudna heroina Petrija, kao i junak LJuba Šampion iz Mihailovićevog remek-dela "Kad su crvetale tikve". Gotovo svi glavni junaci ovog pisca u nekom smislu su "tragični heroji" kako je još pre tačno 2.300 godina napisao slavni Aristotel, tumačeći drame svojih savremenika Euripida, Eshila i Sofokla.
Čitavo Mihailovićevo biće moglo bi se podvesti pod "skute" sopstvenog mladalačkog života. Robijući najpre u teškim mukama na Golom otoku, bio je više žedan nego gladan (bez vode je najlakše mučiti zatvorenika), da bi kasnije kao student i mlad čovek gladovao u Brozovom društvu koje je stalno obećavalo "bolje sutra", čemu se ironično nada i Petrija. I zato bismo mogli da kažemo, da su pomenuta Mihailovićeva dela oblikovana baš tako zahvaljujući isključivo njegovom teškom životnom iskustvu! Što bi rekao slavni nemački filozof Imanuel Kant, ako volja uzme sebi zakon izvan sebe same, onda ona time žrtvuje i etiku i sopstvenu slobodu. Toga su se Mihailovićevi junaci, čini nam se, uvek pribojavali, ali ne i vlast u kojem su živeli.

Uostalom, "Petrijin venac" sačinjen od pet celina i počinje naslovom "Pi vodu i ćuti", da bi se već na drugoj stranici priča završila ovim Petrijinim savetima: "Zato, pi vodu, čoveče, svakodnevno pi. I ćuti. Dok još imaš vremena. A ni nemaš ga mlogo."
Dakle, čovekova, tačnije piščeva osuđenost na patnju i stradanje vidljivi su već na početku dela. Naravno, kada je knjiga objavljena (1975) nije smeo ni da se pomene Goli otok, a još manje Broz. Ali, oni su i ovde prisutni, mada tu ima i pobožnosti i sujeverja, koji kao lajtmotiv služe piscu da lakše ukaže na izvore zla i uzroke ljudskih nesreća. Uz to ljudsko "prokletstvo" u ovom romanu, čini se, zauvek je nametnuto voljom nekakve više sile.

O toj "višoj sili" priča i junakinja "Venca": "Tako sam ti ja oba moja deteta izgubila. Moja Milana bi sad odavno bila žena, a on, moje sinče, to bi već bio mator, brkat čovek od tries četiri godine. (...) Slabo se, vrlo slabo se moje dece sećam. Vreme mi je moju decu negde mlogo daleko od mene odnelo i ne mogu s njim više ni onako u sebe da se razgovaram. Ni to mi Bog ne tede da ostavi."

O tome nam je i sam Mihailović pričao:
- Kao pisac bavim se, uslovno rečeno, svetom koji pokušava da nađe smisao života. To su, ako smem da kažem, glavne odlike mojih junaka. To su i njihove ideje, iako oni često ne znaju da ih jasno izraze. To je ono što im učvršćuje kičmu, što ih drži uspravno u ovom svetu. Naravno, to ne znači da moji junaci u životu nisu obarani. Ali, svakog puta kad neki moj junak padne, on iskoristi priliku da ustane i da nastavi da se bori.
I Petrija, kada ju je prvi muž Dobrivoje najurio, nije klonula duhom, samo je "selo omrzla" i nastavila novi mučenički život, kako to znaju uporne dobre duše, ali "knjiški" neobrazovane. U pomoć joj je pritekla, i pored opiranja "onog s neba", iskonska narodna mudrost.
Valjalo bi zbog istorije zabeležiti i reči Ive Andrića, koje je, iako škrt na rečima u društvu izgovorio oktobra 1969. za vreme održavanja u Vranju "Borine nedelje". Kasnije, "Nedelja" Bore Stankovića je počela da se slavi u martu, na dan rođenja pisca "Koštane", a ne kao do tada na dan smrti.

Tih dana u našoj štampi (Broz još nije bio održao govor protiv drame "Kad su cvetale tikve" koja je igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu) bila je opšta pokuda Mihailovića. A on se tada, zajedno sa Andrićem, Veliborom Gligorićem, Stevanom Raičkovićem nalazio na toj smotri sa još nekoliko pisaca iz one bivše Jugoslavije. Kada je neko iz Vranja upitao tiho pisce za Mihailovića "A ko je taj?", Andrić se okrenuo Vranjancima, odgovorivši im: "To je Dragoslav Mihailović, ja sam njega otkrio kao pisca, za sebe". Ovu priču pronašli smo u zaostavštini rukopisa književnika i novinara Siniše Paunovića, koja se čuva u Arhivu SANU. Tada je Andrić još dodao: "Vidite kako se Mihailović skromno ponaša", aludirajući najverovatnije na štampu, koja je u to doba pisca budućeg "Petrijinog venca", opisivala gotovo kao - siledžiju!
Da Andrić nije pogrešio potvrdio je Mihailović i svojim kasnijim delima, pa i "Petrijinim vencom" u kojem je veoma ubedljivo pomešao stvarno i fantastično, uz verodostojne iluzije o jednom vremenu na ovim prostorima...

OSENČENA SAPATNJA
U ESEJU "Kazivanja Mihailovića o patnji i milosti" dr LJubiša Jeremić, između ostalog, piše: "Svojim govorom i svojom neartikulisanom svešću, izmešavši ljudsko i nadljudsko, stvarno i iluzorno, vulgarno i uzvišeno, našavši među svecima smešne i zle, a među ljudima svetački turobne i dobre, Petrija je umela da uza sve patničko iskustvo sačuva istinsku čovečnost i sposobnost beskrajne, mada gorčinom osenčene sapatnje, i da, najposle, izađe na kraj sa svim važnim stvarima zemaljskog i duhovnog postojanja."


Post je objavljen 19.10.2004. u 15:03 sati.