Vozim danas prema gradu i razmišljam... što smo na tom svijetu i koliko li nas samo ima. Pa kako Bog baš na svakog od nas svoj poged okreće i kakvim nas je to stvorio? Pokraj mene prolazi mnoštvo drugih automobila... neki nervozno žure, trube, idu... zacrtanim putem. A hoće li tami i stići? Doma su ostavili ženu, majku, djecu... i opet nervozno pritišću papučicu. Doći će s večeri kući, umorni, siti svega, a najviše sebe. Kako se posvetiti obitelji, kad si umoran od svega? U tom razmišljanju cesta me vodi, klizava, mokra. Visoko iznad mene... tmurno nebo. Pomislih onda... dosjetljiv je Bog! Stvorio nas je poput pazzli. Jednostavno... nisi potpun, jesi cjelovit, ali ne i potpun. Svi tražimo onu koja se uklapa s nama, i kada nađemo bivamo zajedno jači, stabilniji. Dobivamo sliku obitelji! Ipak, prođe kroz naše živote jako puno onih koji se na prvi pogled jako dobro uklapaju, a onda uvidite da su drugačijeg dizajna i od slike ništa. Sve dok ne nađete onu pravu. Podlogu za slaganje, najsigurnije je potražiti u vjeri. Cesta odmiče... Sa nadvožnjaka gledam prozore, svaki prozor, dio svijeta i svijet za sebe. Stakla zamagljena, plačljiva... jer vani je hladno, u stanu toplo... I neka, tako treba biti... Toplo u domovima i srcima....
Loli Vas vaš dodir
Post je objavljen 11.10.2004. u 17:41 sati.