Prošao je i ovaj dan, uzburkan ko gazirani sok kad dobro protreseš bocu. Baš kad mislim da najviše pazim, sok istrči iz boce, smoči kosu, slijepi ruke, zafleka najdražu majicu i prospe se po podu na radost nasmiješenih klinaca željnih smijeha nečijoj nespretnosti, a na užas vozača autobusa po čijem se podu sok razlio. Obrisao je on to, nevoljko, dok sam se ispričavala sa svojim najnedužnijim smiješkom i bacila taj uzburkani sok u smeće pa nek se uzburkava tamo.
Joj, današnji dan je bio baš kao taj sok i možda bih ga trebala isto baciti u smeće... al neću ipak... Smjestit ću ga negdje u mračni ormar između ružne šarene vaze koju mi je netko poklonio i sad je skrivam od očiju javnosti i pokvarenog telefona koji se koristi u istoimenoj igri. I tu mu neće biti bitno što sam ja danas bila i na sjeveru i na jugu i na istoku i na zapadu... i ponosno mogu reći, iako sam danas zaboravila kompas koji inače uvijek nosim oko vrata kao obavezan rekvizit (neki mobitele ja kompas), snašla sam se jako dobro. I nek se uzburkava današnji dan u mračnom ormaru... ja ga danas više neću vidjeti.
Vjerojatno to nije ni bitno... al bitno je da sam ga ipak smirila nakon uzburkavanja... i... osjećam se da mogu i više od toga...
I sad, moram priznati, al ne znam više što sam ja smisleno htjela reći...
Post je objavljen 07.10.2004. u 19:45 sati.