Trenutno se osjećam kao pilot kojem prestane raditi jedan motor i sad on to treba javiti putnicima. Imam osjećaj da neću uspijeti sletjeti... bar ne sigurno...
Međutim, ipak još uvijek imam onaj drugi motor. Nepotrebno razmišljam o izgubljenom vremenu koje još uopće nisam izgubila.
Živimo samo ovdje i sada. Bar koliko možemo... jer ne možemo uvijek, al ni to nije tako strašno...
Otpustimo prošlost, ne brinimo unaprijed. Otpustimo strahove od gubitaka, odbacimo posesivnost. Ne razbacujmo svoju energju na osuđivanje i kritiziranje. Oslobodimo se svih krivnji koje osjećamo, jer nas to iscrpljuje i ne ostavlja mjesta smijati se samome sebi.
Tek kad oprostimo sebi, možemo oprostiti drugome...
" Ljudi prave nevine greške koje nekoga strašno zabole. Ali, ljutnja ništa ne pomaže. Treba praštati prije nego rane zacijele."
What I’ve felt
What I’ve known
Never shined through in what I’ve shown
Never free
Never me
So I dub the unforgiven...
Post je objavljen 06.10.2004. u 10:15 sati.