Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hermione1

Marketing

BILA SI TAKO DIVNO DIJETE...

Što smo stariji to smo pokvareniji. Baš kako sve ima svoj rok trajanja (izuzevši transcendentalno, Boga i ostalo društvo), tako i čovjek. Kako se mlijeko polagano kvari, tako se što dulje živimo, kvarimo i mi. Staro, odnosno povareno mlijeko smrdi, pa tako i pokvaren čovjek. A katkada čujemo i onu poznatu da 'stari ljudi smrde na leš'. Pa nije ni čudo da tako često od svojih roditelja, bake, djeda ili tetke čujemo 'a bio/la si tako divno dijete'. Što bi bilo da mi njima kažemo 'da smrde jer su stari'? I ja osobno počinjem osjećati taj smrad pokvarenosti kod sebe. Nekako nikako ne mogu izbrisati iz glave sve batine i jezikove juhe koje sam dobivala kao dijete. Kad razmišljam o djetinjstvu nekako mi odzvanjaju riječi 'zločesta, bezobrazna, glupa ' više nego 'milo moje, dušice i bravo zlato'. Možda sam u krivu... Pa da vidimo mali rezime mojih postupaka u djetinjstvu...

Moja baka često voli reći da sam ja 'prefrigana jedna lukavica'. Najdraža priča moje bake dolazi iz treće godine mog života. Svi mi znamo da sa tri godine djeca prestaju biti umiljata dražesna stvorenja, čiji je vrhunac histerije plač. U trećoj godini djeca shvate da mogu biti bezobrazna i to bi se moglo nazvati početkom pretvaranja u ljudsko biće u pravom smislu te riječi, a to znači pokvareno, podlo, sumnjajuće i nikad zadovoljno biće. Sa tri godine dijete shvati da može reći NE. U toj istoj fazi dijete počinje primjećivati da zločesto ponašanje u odraslim ljudima izaziva burne reakcije, a to dijete jako veseli. Kao rezultat svega toga djeca počinju PLAZITI JEZIK i još mnoge divne stvari.

Kada sam ja bila u fazi beljenja, dobivala sam više ili manje skoro svaki put batine za 'nedolično' ponašanje. No, baka me nije nikad tukla, ona bi se samo zgrozila i to na takav smiješan način da ju je bilo gotovo neodoljivo prestati zajebavati. Ona je bila moja najdraža žrtva. I tako jednom isplazim ja jezik, a baka se presenati - 'Pa, ne smiješ to raditi, vjeverice! Nije pristojno plaziti jezik!' – na to joj ja mrtva hladna i ko iz topa odgovorim – 'Ma ne plazim ja, baka, jezik! Njemu je samo bilo vruće, pa sam ga pustila da se lufta!'. Moja baka se dan danas smije tome 'kak sam bila prefrigana'. No nije to jedina priča iz bakine i moje zajedničke povijesti. Baka je slijepa ko šišmiš i to u doslovnom smislu. Ima tako žestoki astigmatizam da npr. broj 4 vidi kao broj 1. Na oba je oka ujedno i kratkovidna i dalekovidna. Otprilike +5 i -7 na jednom, te +6 i -8.5 na drugom oku. Osim što ne vidi ima i drugih dobrih karakteristika. Strašno ju mogu iživcirati banalane stvari. U mojoj fazi od kojih pet godina, nju je prala strašna paranoja od muha. Stalno je šizila zbog muhetina koje su zujale po stanu i svaki put kad bi vidjela koju na zidu, hvatala se novina i pokušala je klepiti. No, najsmješnije je bilo to da bi, kako nije dobro vidjela, skoro svaki put promašila. Meni je to bilo strašno zabavno gledati, pa sam, kako bi si učinila život još zanimljivijim, posegnula za crnim flomasterom i počela crtati muhe po najrazličitijim mjestima u stanu. Baka je naravno nasjela, a ja sam ju pustila tjedan dana da lupa po istim mjestima na zidovima i šizi 'kak muha ne će past na pod'. Tek nakon tjedan dana (ili malo više, bila sam strašno bezobrazno derište) rekla sam baki što sam napravila, a ona je skoro krepala od smijeha.

Zgodna je priča iz te iste petogodišnje faze i anegdota s ribicama. Imali smo akvarij pun ribica. Ja sam osobno htjela mačku, al to tada nije dolazilo u obzir. Pa šta je tu je! Ribice su mi bile strašno dosadne. Samo su čitave dane plivale po tom akvariju i jedino što bi im donosilo uzbuđenje bila je hrana. Tada bi se malo usplahirile, pojele i opet nastavile svoj dosadni život. Sad sam ja zaključila da njima treba malo uzbuđenja, pa sam ih počela loviti po akvariju sa cjediljkom za čaj. Par komada sam bacila u wc i gledala ih kako skakuću dok ja puštam vodu. Jednu sam ribicu ugurala u usta gumene ribe s kojom sam se u pravilu igrala dok sam se kupala (do tada, poslije ne). Ostatak riba potamanila sam bacivši im u akvarij godišnju zalihu hrane. Nedugo potom, sve su se napuhale i pocrkavale, pa sam i njih jednu po jednu pobacala u wc, pjevušeći neku veselu pjesmicu. Za čitavo to vrijeme baka, koja je trebala paziti na mene, pržila je sardinice u kuhinji. Ja sam se pokupila u sobu i kao da se ništa nije dogodilo nastavila se igrati sa legićima. Kad je mama došla s posla, kao i uvijek prvo se uputila u kupaonicu oprati ruke. Nedugo zatim začuo se urlik. Mama je bijesno dotrčala do moje sobe i počela se izderavati da di su ribice i što sam im napravila. Ja sam samo nabacila svoju najnedužniju facu i rekla da nemam pojma, al da je baka danas pržila ribice. Čitava priča je završila dernjavom od koje su se tresli zidovi. Mama je ganjala baku po stanu i derala se na nju da je 'požderala ribice'. Eto kako sam ja divno dijete bila. Baka mi dan danas ne može oprostiti tu scenu s ribicama. Da ne spominjem smrad koji se počeo širiti iz gumene igračke nakon par tjedana, a nitko nije mogao otkriti izvor smrada. Nakon skoro mjesec dana mama je dohvatila gumenu ribetinu i iščuđivala se kako igračka u obliku ribe može smrditi na ribu. Igračka je završila u smeću, ni kriva ni dužna, a misterij smrada se razriješio nakon kojih deset godina, kad sam, kroz suze od smijeha, ispričala mami što se zapravo dogodilo.

Bila sam baš uzorno i dobro djetešce.

Post je objavljen 05.10.2004. u 23:36 sati.