Rijetko idem u kino. Iako, priznajem, gledanje filma na velikom platnu sa dobrim ozvučenjem daleko je efektnije nego gledanje istog doma. I atmosfera je pogodnija za koncentraciju (s iznimkom slučaja da je dvorana pretrpana klinčadijom uvjerenom da je glasno komentiranje svake druge scene izuzetno cool). Čak su i kokice nekako finije. :)
No, također, priznati se mora i da je redovito posjećivanje kina prilično skup sport. I za vrijeme i za novac. Kao što već negdje spomenuh, imam popriličan broj filmova (prošlih godina i provjereno vrijednih gledanja) koje želim posuditi, a nikako da nađem vremena. Možda mi se zbog toga čini bespotrebno isprobavati nove kino-hitove, koji me vrlo često, ruku na srce, ostave ravnodušnom.
E, ali, zato, jučer se pružila prilika svim filmoljupcima da do mile volje uživaju u odabranim predstavama, filmovima i izložbama. Navali narode! T Mobile časti! Vjerujem da će im buduća zarada od poslovanja vrlo brzo pokriti troškove tog poklona građanstvu. :)
Odlučih zato iskoristiti priliku i provesti barem 2 sata prikovana za udobne fotelje CineStara. Ako zbog ničeg drugog, onda barem da, kada me neki pitaju "koji sam film u kinu posljednji gledala", ne moram mukotrpno razmišljati vraćajući se nekoliko godina unatrag...
Nije me obeshrabrila niti redina ispred blagajne već u 9 ujutro, čekajući u kojoj sam uspjela pročitati skoro polovinu romana.
Kako su mi dali čak 4 karte, odlučila sam do popodne naći još 2 osobe da ih pozovem sa sobom (valjda neće odbiti besplatnu ponudu?) i da se usput malo družimo. Plan se izjalovio jer su, očito razmišljajući isto kao i ja, do popodne već svi imali "svoje" karte+višak. Telefoni su zvonili cijeli dan, a s druge strane žice su mi, već pomalo nestrpljivi glasovi, nudili ulaz za sve moguće ponuđene naslove filmova. Pozivala sam i ja njih. Pozivali smo se međusobno. Nitko od nas nije htio da karte propadnu, ali, također, i nitko nije mogao biti na više mjesta odjednom. Šteta. Palo mi je čak na pamet da uzmem ruksak, ponesem rezervnu garderobu (u slučaju promjene vremena) i napravim sendviče, pa dan provedem obilazeći kina. :))
Za razliku od jutarnje gužve oko blagajni, prilično me iznenadila polupopunjenost dvorane. Zaključila sam da je to upravo zbog fenomena uzimanja viška karata i konačnog propadanja istih. Čak sam uočila i nekoliko ljudi koji su, vrlo organizirano i marljivo, tik prije kraja prve projekcije, napustili svoja mjesta i šmugnuli prema izlazu, kako bi stigli na početak druge, u nekoj drugoj dvorani....
Ja sam u tom trenutku, zavidno gledajući prema vratima, dobila neodoljivu želju da pobjegnem zajedno s njima, ali iz sasvim drugog razloga. Naime, izmorio me već viđeni "humor" i strašna naivnost "Terminala", a i još jedna uloga Toma Hanksa u kojoj je zbunjen...i izgubljen... i nemoćan... i tomhenksovski. Dobro da me prijateljica upozorila da se "to ne radi" i da se svakako treba dočekati kraj. Bila sam, dakle, vrlo poslušna. Ipak ona zna te stvari bolje od mene, slučajnog prolaznika.
Eto, sad smo se, valjda, dovoljno na-kino-izirali i očekujem da će idućih mjesec dana (barem) zarada CineStaru i Brodwayu strmovito pasti. Do iduće telefonske mreže koja će izniknuti na našem tržištu. Držimo im fige!
Post je objavljen 02.10.2004. u 18:30 sati.