Ovo je potpuno istinita priča, koja se dogodila u nedavnoj prošlosti. Ispričat ću je, jer mislim da je u našoj državi dosta neuobičajena. A možda je i svuda? A možda i nije.
Glavni akter je jedna baka koja je u trenutku priče već dobrano prošla svoju osamdesetu godinu. Koliko je točno imala, nemam pojma. Vidjela sam je samo par puta u životu, ali je bila neki daleki rođak meni bliskoj osobi. To vam je bila baka muljatorica. Al je to činila tako profinjeno da nitko od njenih bližnjih to nije uočavao. Primala je neku naknadu iz udruge slijepih jer je navodno bila 80% slijepa. I to je primala dugo godina. Kad sam je upoznala prvi puta, većinu vremena mi je pričala kako je ona skoro potpuno slijepa. I gledala me direktno u oči. A dobro, pomislila sam, valjda ima neki osjećaj. Međutim, kad je na nekih tri metra udaljenosti od mene, kad sam joj rekla koliko mi je godina, odgovorila rečenicom: "Joj, izgledaš puno mlađe" , proradile su neke sumnje. Na moje pitanje kako zna kad ne vidi, rekla je da to ona po glasu procjenjuje. Sve je kulminiralo pričom njezinog unuka koji je htio samo u gaćicama protrčati ispred svoje bake koja "ionako ne vidi". Baka je viknula: "Pa sinko, što si gol?" Unuk je zbunjeno viknuo: "Bako, pa ti ne vidiš!" Baka je spremno odgovorila: "A, pa nekad vidim."
Ovo je inače samo uvod u glavnu priču koja slijedi o baki muljatorici. S obzirom da su sva bakina djeca negdje raseljena po svijetu, a ona ih je uvjerila da je potpuno nesposobna brinuti se za sebe, nabavili su joj starateljicu. Jednog dana došla je starateljica kod bake i začula neki drugi glas. Međutim, dok je ušla u stan, naišla je na baku samu.
" Bako, tko je kod vas?"
"Nije nitko."
"Čula sam još neki glas."
"Nisi čula, učinilo ti se."
Starateljica ode do druge sobe, a soba zaključana.
"Bako, tko je u sobi?"
"Nije nitko."
"Zašto je soba zaključana?"
"Nije zaključana."
"Bako, dajte mi ključ od sobe."
"Nemam ja ključ, ti imaš ključ."
Starateljica je na kraju pozvala policiju jer se uplašila. Policija je u sobi pronašla djedicu koji je bio u posjeti baki. Kad je baka čula starateljicu, naredila je djedici da se zaključa u sobu i ne javlja. Sve ne bi bilo tako čudno, da policija nije kraj kreveta pronašla bakine skinute gaće. Da, da... Onda je nastalo ispitivanje, tko je skinuo baki gaće? Baka je priznala da je ona sama, a djedica je počastio policajce izjavom:
"Vama je krivo što ja mogu, a vi ne možete!"
Sve bi bilo samo zabavno da nisam kasnije saznala nešto drugo. Taj djedica i baka kao mladi su bili zaljubljeni jedno u drugo. Onda ih je život razdvojio i odveo na različite puteve. Tek sada su se ponovo vidjeli. I ponovo... hm... ;)
Njihova ljubavna priča nije završila tog dana s policijom, trajala je još neko vrijeme.
Međutim, nedavno je završila. Baka je umrla. Ali umrla je onako, baš od starosti. Baš jer je vrijeme.
Jako malo ljudi uspije ući daleko u osamdesete i osjećati se još uvijek željenim, na bilo koji način. I jako malo ljudi uspije ponovo oživjeti ljubav u tim godinama. Zapravo, vjerojatno bi to svatko poželio, samo još uvijek nosimo grijeh da smo premladi razmišljati o tome.
Iako je ova priča izazivala zgražanje kod većine bližih i daljih rođaka, kao i lokalnog stanovništva, meni je jako simpatična. A djedica je baš pravi kad je ono odbrusio policajcu. Go, granny, go! :)
"Hvala starkelji, koji je svirao harmoniku u središtu grada. Kad sam ga upitao gdje da stavim novac, odgovorio je da to ne radi zbog novca već zbog društva. Nosio je majicu na kojoj je pisalo I IZA BRDA JE PUT. Učinio je da se ne bojim vlastite starosti."
Post je objavljen 26.09.2004. u 23:56 sati.