Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lizardgirl

Marketing

Predrasude:

Prije par dana došla mi obavijest iz studentskog doma da sam primljena, te da trebam uplatiti stanarinu za 10. mjesec, a pri useljenju između ostalih dokumenata trebam priložiti i liječničku potvrdu kojom se potvrđuje da nema kontraindikacija za stanovanje u domu (valjda da ne bolujem od duševnih bolesti, i da nisam neki psihopata, šta ja znam!) uglavnom, ja nikako da odem kod dr.
Jučer ujutro upada baka u sobu (10h), i počne:
B:«A kad ti misliš otići kod doktorice, treba ti ta potvrda da nemaš predrasuda…»
JA:«molim, kakvih predrasuda, znaš li ti uopće što su predrasude?»
prekinem ju ja sa polupromuklim jutarnjim glasom.
B:«Pa mislim, tih emocija…»
JA:«kakvih emocija» AHAHAHAHA «neće mi ona napisati nikakvu potvrdu o emocijama. Misliš na kontraindikacije?»
B:«da, to, nisam se tako brzo mogla sjetiti prave riječi…»
šup (zalupi mi vrata sobe jednakom silinom kojom je i provalila unutra)

Počele mi navirati misli o PREDRASUDAMA:
Pod ovim smatram vjerske, odnosno religijske predrasude, rasizam i nacionalizam, i stvaranje mišljenja o nekoj osobi na osnovu tračeva.
Kontam si da se svi (dobro, ne baš svi, ali dosta ljudi koje poznajem) nekako ograđujemo od tog pojma i živimo u uvjerenju da smo tolerantni i open-minded. Ali nismo!
Recimo myself: ne volim u tramvaju ili busu stajati/sjediti do osobe Romskog podrijetla, jer imam predrasudu da su svi oni prljavi, smrdljivi i puni buha(uši, iliti vaški). I to bez obzira kakvu odjeću imali na sebi, kako mirisali i kako izgledali, ja ne mogu promijeniti to mišljenje.
Pomalo sam skeptična i prema ljudima koji jako često idu u crkvu, još češće se mole i rest, jer mislim da oni žive život koji je okrenut Bogu, u kojg ja ne vjerujem, pa mi prema tome ni takav život ne odgovara.
Zašto sam skeptična? Jer ne volim kad kritiziraju moj izbor!

Gossip: ovu je pojavu vrlo teško izbjeći, čak i zaobići, iako se trudim svim silama! Pogotovo jer sam upravo to osjetila na svojoj koži:
U razredu smo imali dvije glavne podjele: pušači i nepušači.
Pušači su se uvijek držali together, svaki odmor vani, išli skupa na kavu poslije škole, slušali istu vrstu glazbe (narodnjake) i izlazili u sela, gdje se puštala takva glazba.

Oni mi nisu odgovarali, pa sam pripala u nepušačku skupinu, sa «dobrim curama», koje nikad nisu bježale s nastave, redovito su pratile predavanja i imale dobre ocjene. Nisu se znale zabavljati, redovito s išle na ispovjest i u crkvu, i znale su svaki detalj iz biblije.
Ni oni mi nisu baš pasali, ali nisam imala drugog izbora do li biti s njima, jer jednostavno: nisam pušila!
Zbog toga su i mene svi smatrali dosadnom dobrom curicom, koja ne zna za zabavu, za glupiranja, i sl. stvari. To me je živciralo. Bila sam isključena iz svih zanimljivosti, i osuđena na mrzovolju i monotoniju!

Ovo sam spomenula jer sam se tek nedavno počela družiti s jednom curom iz škole, s kojom sam na istoj frekvenciji, a do sada sam slušala glupe tračarije o njoj od određenih ljudi u čijim sam se krugovima kretala. Naravno, to je bilo njihovo mišljenje, kojem se ja nisam priklonila, ali nisam ništa ni učinila protiv njega. Sad mi je žao.
Škola je završila, ja odlazim, i pravim rupu u svježem kolaču. Kakva šteta!

Predrasude: no good, no good.




Post je objavljen 25.09.2004. u 17:43 sati.