Post objavljen 22.09.04. pod nazivom "SEZATI NEBESIMA"...
Postavio si u njemu puno pitanja, pa me to izazvalo na "dvoboj" sa samom sobom i tobom (kao sa osobom koja ne zna kamo će, barem u ovom tekstu)...
U životu da bi se mogao i znao snaći moraš znati postaviti prioritete (nije lako, vjeruj mi)...Prioriteti postavljaju ciljeve...i tako težiš ka nečemu, tebi možda od životnog značaja, a nekom drugom smijurija i sprdnja (ali svi smo različiti, hvala nebisama na tome i to nas čini jedinstvenima i neponovljivima!). Neke su stvari nemjerive, ne možemo ih izmjeriti ni metrom, ni vagom. U te stvari spadaju ljubav i sreća, onaj duševni mir...znaš o čemu govorim (nadam se). Uvijek važemo, mi ljudi, mala bića, tipa "ja sam njega voljela više nego on mene" ili "ja sam njoj pružio više nego ona meni", "mirniji sam od tebe"....i mogu nabrajati u nedogled. Možda kao što ti kažeš srcem mjerimo vrijeme, kažem možda jer ne znam....Jedino što znam je da nam vrijeme može biti i prijatelj i neprijatelj i da smo u vječitoj borbi sa njim. Što se tiče "mjerača" za svakog je individualan. Ja mislim da volim najjače, najviše, vjerojatno tako i ti misliš...U cijeloj toj priči tragamo za nečim?! U početku nam je to nešto jako nepoznato i zapravo lutamo. Pa stanemo....Onda se opet pokrene u nama nešto što nam govori, hajde, kreni, glavu gore.....Malo je onih koji u tom trenutku znaju kamo i zašto, malo je onih koji se to u tom trenutku zapitaju i pronalaze odgovor, neki krenu slušajući sebe i ostavljajući iza sebe, možda i one ljude koje nikada, ni u mislima ne bi povrijedili. Kreću u bolan proces "buđenja". U nekima se budi "zloća", u nekima "isplivaju" sve moguće emocije i pozitivne i negativne....Svatko se snalazi najbolje kako umije i može, neko posustane...
I zapamti svaka potraga za nečim kada se dogodi ima i te kako smisla i mislim da ne "vodi u pustinju, bezživotnu, daleko od svega što nas čini čovjekom", jer tek svaka potraga počinje od nas činiti "čovjeka", predstavlja saznanje o svom vlastitom bitku. Dakle, Markiću, postaješ svjestan SEBE....
Okrzneš se o neke prolazne ljude koji ti nisu bitni u životu, "zakačiš" kad tutnjiš u vrtlogu života i one koje ne bi trebao, zamjeriš se, htio-ne htio, događa se. Ali, ako su ti do kojih ti je stalo, pravi i iskreni, a ne prolazni, shvatit će, oprostit će...a ako je potrebno zatraži i ti sam oprost, to nije sramota, to je hrabrost - hrabrost priznati samome sebi da si čovjek i da je ljudski pogriješiti, a samim tim i povrijediti....
Nemoj se ljutiti što sam si dala oduška i pomno "upila" ovaj tvoj post, ali tako me je zainteresirao i zagolicao tamo negdje u desnoj klijtki i lijevoj pretklijetki mog srca, da jednostavno nisam mogla odoliti a da ti ne kažem ISKRENO šta mislim.
Polako te upoznajem preko tvojih tekstova, pjesama....Ti si mi poput pazla, imam razasute komadiće, koje čitajući ono što pišeš, slažem i stvaram sliku.
Post je objavljen 24.09.2004. u 19:32 sati.