I'm back. Sve mi je opet sivo, dobro je!
Jesam vam pričao o mom sobnom prijatelju? Nisam! A joj. Evo kako to ide. U svojoj malenoj sobi za spavanje, upoznao sam prijatelja, svog malog i upornog komarčića Mirkeca! Upoznali smo se prije ljeta, onako slučajno. On je zujao, a ja sam hvatao novine! To nam je bio prvi susret. Kasnije, on je postao stalni gost mojih nesanica. Znali smo se igrati lovice. Ja bih nevino gledao televizor, a on bi išao na svijetlosne zrake koje je televizor pružao prema mojim očima. Kada se pojavila mala mrlja u mome vidnom polju, upalio sam svijetlo i ugledao mog prijatelja. Letio je tako nevino, lepršavo i veselo. Bilo mu je drago što me vidi. Kada sam ga ja pokušao pomilovati sa novinama, on se samo nasmijao i odzujao iza ormara. Pošto ja ne mogu iza ormara, on je pobjedio ovaj put. Jako smo si dobri i jako ga volim. Sljedeće noći, prestao sam gledati tv zrake, ugasio sam televizor i lagano se ušuškao. Baš kada sam počeo sanjati, moj prijatelj se odlučio prošetati po mojoj sobi i gricnuti me za uho. On jako voli moje uho i voli se zabušiti u ušku. To ga čini sretnim. Moram vam priznati, mene to malo živcira, i baš kad sam upalio svijetlo, opet je počela igra lovica. Ja sa podočnjacima, a on sa krilima zajedno letimo po sobi. Novine sim, novine tam, fleke po bijelom zidu, ali od novina, a Mirkec i dalje zuji i pokušava me opet prevariti sa skrivanjem iza ormara. Ali ovaj puta se umorio u uspio stati tik uz ormar, ali na stropu. Ja sam se razveselio, on je teško disao. Primio sam čvrsto novine, stavio nogu na ormar i odlučio krenuti u lov. Kada sam se uspeo na ormar, ormar je počeo ići meni u susret, pokušao me zagrliti, i kada sam ga ja pustio pao sam nazad na tlo. Mirkec se samo nasmijao i zašao iza ormara. Opet je pobjedio. Sutradan ujuro se budim i nešto me sumnjivo svrbi ruka. Pogledam duž cijele ruke i ne vidjeh ništa, pogledoh na palac, kad ono velika crvena oteklina. Znao sam odmah da je to Mirkecovo djelo. Znate, osim što mi pije živce prije spavanja, pije mi i krv tokom spavanja. Ko ga ne bi volio. I tako je mene svrbila ta oteklina mjesec dana, raskrvario je, liječio je, zamatao je, joj kako me smetala. I tako mjesec dana za redom, ja novine on ormar! Svaki put sam naivno popušio istu foru. Baš me zanima što sve ima iza tog famoznog ormara. Tu sam zgubio prije dvije godine bumbara, joj on je bio zabavan. To su bili dani, tada sam spavao u dnevnom boravku, na neudobnoj fotelji. Pa prije dva tjedna sam zagubio i ogromnog noćnog leptira. Slatkiša je slučajno zalutao u moju malu sobu i odlučio se zabušavati u lampu kraj moje glave. I kada sam primio već izgužvane novine, on je pametno sletio na sliku Isusa, i nekako nisam mogao opaliti ga i skeljiti mu sav unutarnji život po slici Isuseka. Pa dost je čovjek pretrpio muka. I tako ja leptirčini, šic šic, on poleti, zabuši se još jednom u lampu, skrene i puf iza ormara. Da, ode i on iza ormara. Joj mene joj. Sad sam u ova dva dana bez svog prijatelja i njegovog novog stanara po danu vježbao tehniku lova. Moram konačno pobjediti Mirkeca. Pa već je 10:0 za njega. Vježbao sam brzi hod, sagnut da me ne vidi. Novine sam promjenio, i uredno ih složio. Prođem krevet i stanem na njegov rub. Stojim ispred ormara, i branim ga. Nikako ne može proči! Ovaj put ću ga uloviti! Samo ne mogu dokučiti, gdje je nestao leptirčina. Da li iza mog ormara stanuje veeeliki pauk koji kada ulovi neštu u svoju mrežu ne pušta? Kako Mirkec onda izlazi? Da li je on u dilu sa tim paukom? Da li taj pauk, ako postoji, ima namjeru izlaziti po noći van!? Da li on puže po mojem tijelu u 3 ujutro i gladi sa svojim dlakavim nogicama moje bedro! Sve su to pitanja s kojima ja ležem svake noći. Joj kako sam sretan, kako je meni lijepo sa svojim prijateljima. Zar ne bi željeli biti na mom mjestu!?
Pozdrav, idem vježbat lov...
Post je objavljen 18.09.2004. u 11:17 sati.