Mladi gospodin Blaženko bio je Yuppie u pravom smislu te riječi. Preplaćen, u usponu i fin. Oblačio se samo u dučanima s imenom poznatih kreatora, na špici pio svoj extra-white-cream-super-trooper-moccachino samo u trenutno najtrendy kafiću, vozio je vrlo velik auto sa elektronskim podizačima svih prozora i ega, imao stan u mirnom i pitomom dijelu grada u zgradi u kojoj žive samo vrlo ugledni građani, ali sa njima nije nikada pozdravljao na hodniku jer, «Zaaaboga, pa nismo na seeelu da bi morao svako svakome reći dooobaar daaan! Kaj neeee?!».
Gospodin Blaženko je volio sebe, u društvu ljudi s kojima se družio, isticati kao pravog i nadasve prirodnog metroseksualca tj. kao pravog muškarca koji istinski drži do sebe. Redovito je odlazio u teretanu, solarij, na pedikuru, manikuru, depilaciju prsa i pazuha, a jednom se podvrgao plastičnoj operaciji usana jer je, u lijepom modnom časopisu sa slikom polu-golog muškarca u sredini, vidio da tako čine pripadnici svjetskog jet seta. Istinski je prezirao ljude koji se nisu sa vidnim oduševljenjem podvrgavali istim tretmanima, a nije mogao ni zamisliti da postoje ljudi koji im se uopće ne žele podvrgnuti.
Radio je u uredu svojih roditelja, ugledog odvjetničkog para, ponajboljih izdanaka obitelji koja od davnina daje enorman doprinos svim pravcima razvoja u našem gradu. Otac, specijalista za seksualne delikte ili, kako ih je on sam volio preciznije nazivat «zločine iz strasti», posebno je bio cijenjen zbog jedne briljantne pobjede u kojoj je uspio spasiti čast vrlo uvaženoj i visoko pozicioniranoj gospodi optuženoj za pripadnost pedofilskom lancu. Majka, veliki stručnjak na polju osiguranja i ovrha, bila je i izvan granica neše zemlje čuvena po iznimnoj pobjedi koju je izvojevala za jednu korporaciju kojoj je priskrbila zemljište od 1200 hektara na kojemu je do tada bio obični prigradski buvljak. Blaženko još nije dostigao toliku slavu u pravnim krugovima, ali je težio tome te se gorljivo trudio da radi na što više slučajeva ubojstava iz koristoljublja. U svom poslu je bio prilično uspješan te je već sa 27 godina sam izvojevao značajnu pobjedu u slučaju ubojstva predsjednika jedne manje banke. Iako je sve ukazivalo da je optuženi niži šalterski službenik nevin, Blaženko je uz nekoliko svjdočenja bliže rodbine preminulog i par nježno intimnih razgovora sa članovima porote, uspio dokazati suprotno i vrhunski odraditi svoj posao.
Osim u poslu, mladi yuppie bio je uspješan i u međuljudskim odnosima. Imao je širok krug ljudi sa kojima se druži, a njemu su pripadali gortovo svi važni muškarci i dobro odnjegovane žene grada. Da se razumijemo zbog ovog potonjeg, on nje bio hohštapler koji bi rasipao svoj status i novac na bilo kakve žene. Bio je zaručen sa djevojkom sa kojom je imao vezu već 7 godina. Ona je bila dvije godine mlađa od njega i također je radila u roditeljskoj firmi - jednoj cijenjenoj banci. Dakle bila je iz dobre obitelji. Zvala se Katica.
Katica je bila vrlo lijepa i izrazito skladne građe čemu su značajno doprinijeli darovi njene majke za njen osamnaesti rođendan - vrhunski švicarski plastični kirurzi koji su joj u samo 27 operacija uspjeli zategnuti kožu na licu, dojkama i trbuhu, bezbolnom metodom izvaditi više od nekoliko kilograma masti iz butina, lijepo oblikovati kosti nosa i vilice te hrskavicu ušne školjke, ukloniti bezbrojne korjene dlačica pod nosom te (koristeči najnovije metode) pomaknuti liniju kose nekoliko centimetara niže prema čelu. Svi iz Blaženkovog društva su također smatrali da je Katica vrlo lijepa žena pa je tim više i on sam bio njom zadovoljniji.
Sretan i savršen par živjeo je vrlo skladno i bezbrižno na svom neprestanom putu stazama uspjeha. Sve do jednog jutra.
Jednog jutra, u ogromnoj spavačoj sobi njegovog ogromnog stana, nakon vrlo kratkog rituala zavođenja, Katica i Blaženko su se krenuli pariti. U početku je bilo sve u uobičajenom redu. Katica je malo bila gore pa ispod pa sa strane, a Blaženko dolje pa gore pa isto sa strane. Trajalo je to nekih pet ili nešto više minuta. Kad je lijepa Katica došla do replike "ah, ah" i "da, da", Blaženka je to previše uzbudilo pa je svršio. Katica, kao i obično, nije svršila pa ju je zbog toga začudio neki neopisiv, pomalo uzbudljiv osjećaj koji se počeo širiti iz dubina njezine njegovane utrobe. Dok je napeto slušala kako iz nje sve brže dopire potmulo brujanje i žamor, kao da se odnekud pomalja masa ljudi koja postaje sve veća i veća, snažno je rukama stegnula Blaženkova zapešća. On je zbog toga pomislio da ju je uspio zadovoljiti pa je ponosan odjurio po foto-aparat kako bi ovjekovječio taj povijesni trenutak. Kada se nakon nekoliko minuta vratio, imao je što i uslikati: Katica je ležala u pozi ginekološkog pregleda, a iz njene utrobe su u velikoj koloni izlazili mašinski radnici, cvjećarice, strojobravari, sitni obrtnici, poljoprivrednici, čistači ulica, medicinske sestre, pekari, djeca žrtve mina, krotitelji lavova, tesari, švalje, psi lutalice, pralje, konkubine, učitelji, niži šalterski službenici, kopači kanala, stočari, obučari, autolimari, nezbrinuta djeca, tokari, vrtlari i mnogi drugi, noseči zastave i crvene transparente ispisane bijelim i crnim slovima. Katica je upravo sasvim mirno palila cigaretu. Blaženko je stajao kao ukopan jer i da se htio pomaknuti nije za to imao puno mjesta. Soba je bila krcata ljudima koji su mahali transparentima i zastavama, pjevali Marseljezu, Internacionalu ili domoljubne, pljuvali po podu, pušili jako smrdljive cigarete, jeli pola pinčice sa podrigušom, skandirali Dinamo, Hajduk ili Rijeka i pili loše pivo. Pomislio je da mu se pričinja."Naravno da mi se pričinja! Sanjam! Još se nisam ni probudio! Katica da je svršila, a sad ovo! Ma naravno! Glupan. Ovo je glupo!" protisne si kroz smušeni um. Uštipnuo se za trbuh. Zaboljelo ga je, a iz Katice su i dalje izlazile nepregledne, odvratne mase. Uštipnuo se još jače pa je zajaukao od bola. «Šta stojiš tamo i čudiš se.» prekori ga Katica «Priđi bliže i pomozi mi oko ovoga. Zar misliš da mogu sve sama?». Jedva se progurao do nje gazeči kroz masne i znojne nakupine tjelesa. Gledao ju je kako gasi cigaretu o krevet. Preneražena usta su mu se nekako stisnula pa nije bio u stanju procijediti ni riječi. «Šta samo stojiš tu i gledaš?! Hajde, pomozi mi da proširimo rupu pa da mogu brže izlaziti!» reče i pruži mu lopatu. Vidjevši lopatu, Blaženko je postao siguran u to da je poludio. Iz najdublje i najtamnije crnine njegovih pluča prolomio se užasan, zaglušujući krik groze. Ispustio je fotoaparat na pod i počeo se, što je brže mogao, probijati prema vratima. U prostoriji je gužva postajala sve veča, a pjevanje i skandiranje je zamjenilo prijeteče, nekako ritmično, mumlanje koje je u svakom trenutku postajalo sve glasnije. Katica je nešto vikala za njim, ali ju zbog buke više nije mogao ili nije želio čuti. Do vrata je imao još nekoliko metara. Masa ga je pritiskala i nadljudskim naporima se borio za svaki daljnji centimetar. Isparenja organske tvari prožimala su zaglušujuče mumlanje. Netko mu je stavio ruku na rame. Nije se okrenuo, već je pokušavao nastaviti dalje. Ruka na ramenu mu nije dala. Na drugom ramenu je osjetio još jednu, drugačiju ruku. Ni ta ruka mu nije dala naprijed. Okrenuo se. U idućem trenutku mu je cijelo tijelo bilo prekriveno sa bezbroj grubih, masnih, smrdljivih, prljavih, nemanikiranih ruku koje mu nisu dale da se pomakne ni napred ni natrag. Osjetio je da gubi tlo pod nogama i pomislio da će se onesvijestiti što mu se u tom trenutku činilo kao idealno rješenje. Zatvorio je oči. Kada ih je nakon nekoliko trenutaka otvorio, shvatio je da se nalazi iznad mase koja je prekrivala pod cijele sobe i da je nošen na njihovim rukama u smjeru kreveta na sredini sobe. Na krevetu je i dalje bila Katica iz koje su i dalje izlazile nepregledne kolone. Uskoro su ga ruke mase spustile na krevet, kraj nje. Čitala je ženski časopis i lijeno zijevala. Blaženko ju pogleda preneraženo. Katica ga pogleda lijeno, ispod oka. Kolone su izlazile. Blaženko je cvilio. Katica je drijemala. Gužva se povečavala. Mumlanje se smjenjivalo sa zastavama, skandiranje sa transparentima, podriguša sa pivom, cigarete sa pljuvačkom. Blaženko je kleo. Katica je gledala sapunice. Kolone su tekle. Zastave su se vijorile uz skandiranje, mumlanje je pratilo transparente, a pivo parizer-podrigušu. Blaženko je urlao. Katica je heklala. Kolone…
Zagreb, 17.9.'04.
Post je objavljen 17.09.2004. u 19:34 sati.