Jesu li izlasci koji traju kraće nego oporavak od njih uopće isplativi?
Jučerašnja večer je još u srijedu bila obilježena kao dan kada ćemo se dobrovoljno baciti u alkoholnu komu, a sve sa svrhom da se propisno proslavi prolazak mog ispita, s kojim sam se navlačila već neko vrijeme.
Zadnjih par tjedana uporno sam odbijala svaku ponuđenu cugu, uvjeravajući se da si tako «štedim moždane stanice» koje su mi tada bile jako potrebne. Prilično čudna teorija, slažem se. Čovjek iz nje može steći dojam da mi mozak u perodu kada nisu ispiti-ne treba. Uostalom, već je dokazano da puno znanstvanika, sveučilišnih profesora i slične kompanije ima sklonosti drmnuti "tu i tamo i svuda i često». Tako da mi razlog odricanja ne drži baš vodu...Ali, to sada nije niti bitno.
Period apstinencije je prošao i to sada moramo nadoknaditi! U jednu večer? U jednu večer, ako treba.
Što se pića tiče, unatoč raznovrsnim ponudama, ja sam se opet vjerno odlučila za ne baš preglamuroznu vrstu: vino. Sa tom iznimkom da se ovoga puta radilo o nekom, rekoše mi, kvalitetnijem, što me neobično razveselilo. Navodno, od takvog vina te ujutro, navodno,ne boli glava. I, navodno ti nije zlo. Navodno. Koje zavaravanje naivnih alkosa i siromašnih studenata!
Uglavnom, već sam nakon 5. čaše znala da bi mi tu otprilike bio limit i da bih mogla lagano spustiti zalihe na pod i staviti ih negdje van dohvata. Ali, nisam, naravno. Jer sam još uvijek vjerovala u svoju toleranciju i izdržljivost svog želuca...Amater.
Mogu vam samo reći da sam zapamtila svaku pločicu, svaki potpis na zidu i uočila svaku napuklinu na podu javnog wc-a. Gdje sam, uostalom, i provela ostatak večeri. Preveliko udaljavanje od svoje utočišne kabine bilo je krajnje riskantno. Dijelom i zbog toga što je proguravanje kroz gužvu i dim da bih našla ostatak ekipe samo dodatno pogoršavalo stvar.
Akcija riganja se nastavila ujutro, samo u drugom ambijentu. I uz dodatak stravične glavobolje, koja je periodično bila pojačana, kako bi mi koja sinoćnja, «selfbrukajuća», scena iskrsnula pred očima. Ili, pokoji razgovor, nakon kojeg će me neki ljudi neko vrijeme izbjegavati u nekoliko širokih lukova.
Čak sam uspjela zabrinuti i mamu, čije su faze ponašanja, kako je dan odmicao, prelazile iz prezirnog pogleda i rečenica tipa «tako ti treba-sad uživaj! » pa do njenog konačnog bdijenja nad mojim krevetom i kuhanja čaja. Koji bih ja opet ispovraćala. Gadno. A, sa svojim podmuklim želucem, koji mi je upropastio cijelu večer, ne razgovaram više!
Sada sam sasvim dobro, hvala na pitanju. Osim što sam izgubila cijeli današnji dan. I što mi se čini da neću biti u stanju piti barem idućih par mjeseci...A, možda i doživotno?!
Uglavnom, ako će svaka proslava položenih ispita izgledati kao ova, ne pada mi na pamet da ih više polažem!
Post je objavljen 11.09.2004. u 22:18 sati.