Postoje ljudi koji prođu kroz vaš život gotovo neprimjetno. Ne mislim pri tom na ljude s kojima razmjenite nekoliko riječi dok čekate autobus ili tek tako jer vam je dosadno. Mislim na one ljude s kojima ste jedno vrijeme kontaktirali, bez nekog određenog razloga, bez nekog odlučujućeg utjecaja na vaš život i onda promijenili put. I više tu osobu niste sretali. Jer ona je ostala na starom putu. I naravno, zaboravili ste je. Jer nije ostavila neki trag u vašem životu. Koliko je samo takvih ljudi... sjetite li se nekad nekog takvog? Sjeti li se on vas? Ja sam se sjetila jednog dečka, kojeg sam sretala jako davno, dok sam još išla u srednju školu. Sretala sam ga isključivo kad bih subotom navečer izlazila van i često bi stali i razgovarali. Bio je stariji nekoliko godina od mene i nije me privlačio ... mislim da nisam ni ja njega ... bio je drag i simpatičan, ali nije bio osoba s kojom bih željela stalno razgovarati. Bar ne tada. Mi smo bili sugovornici uz put. Kad se sretnemo, razgovaramo... dugo i kvalitetno. Ali kad ga nisam sretala nisam osjećala želju sresti ga. Čak ga se možda nisam ni sjetila.. ali opet, voljela sam razgovarati s njim. I on je volio sa mnom, što mi je bilo drago, jer nije bilo puno ljudi s kojima je on razgovarao. Bio je neobičan, pomalo usamljenik, a opet toliko zanimljiviji od mnogih. Imali smo svoje male razgovore kojima bi popunjavali subotnju večer i onda bi svatko otišao na svoju stranu. Nikada nisam tražila njegov broj telefona, niti on moj. Nikada se nismo dogovorili za susret. Onda je on nestao. Zapravo, nije on, već ja. A zapravo, nisam ni ja. To je ono kad prođe dosta vremena i kad sretnete neku osobu koju znate, ali je ne pozdravite. Jer je ta osoba nebitna u vašem životu i samo je još jedna od mnogih koje srećete uz put, pa je i činjenica da ste nekada razgovarali s tom osobom, postala totalno nebitna. Istina je da ga nisam sretala. Zapravo, vjerojatno jesam, jer smo u istom gradu, ali ga nisam primjećivala. I onda se zapitam, a zašto to radimo? Zašto ostavljamo ljude uz put, tako lako?
Nedavno sam ga srela. I to baš nakon što sam razmišljala o svemu ovome. Prolazio je pored mene i vjerojatno bi prošao bez pozdrava, kao što sam sigurno i ja pored njega prošla bezbroj puta ... samo nisam bila svjesna. Ili možda i jesam, ali nisam željela biti svjesna, ko će ga znati... Pogledao je u mene kao što vas pogleda netko tko očekuje da ćete okrenuti glavu na drugu stranu. Nasmiješila sam mu se i pozdravila. Nasmiješio se i on. I zanimljivo kako sam u tom trenutku osjetila sve one razgovore koje smo prošli zajedno. U jednom trenutku mi se učinilo da je htio zastati ... u jednom trenutku mi se učinilo da sam i ja htjela zastati ... ali nisam, samo smo prošli jedno kraj drugog s osmijehom. Krivo mi je što nisam stala. Krivo mi je što ga nisam zapitala gdje je sada i kako je. Krivo mi je što ga nisam pitala ono što sam trebala od samog početka:
Hoćemo se naći jednom na kavi?
"Je li ikada prošlo dovoljno vremena u životu, jesmo li se ikada dovoljno udaljili da bismo mogli nekažnjeno okrenuti glavu prema onome što smo ostavili?"
Post je objavljen 17.05.2004. u 14:07 sati.