Priča za svakoga od nas počinje onog dana kad mokri, ružičasti i krvavi napustimo toplu kolijevku u kojoj smo se ljuljali 9 mjeseci... više-manje. Ništa nam nije osobito nije dano ni poklonjeno. Sve što dobijemo je samo život i šaka sive tvari. Do tada smo pupčanom vrpcom bili spojeni na samo na hranu. Ne i na majčin um. Za nekog je ta okolnost sretna, za nekog nije. I u tom blaženom trenutku dolaska na svijet nekoliko (milijardi) neuronskih veza u našoj glavi zbunjeno se isprepliće i sudara. Jednog dana ova komplicirana mreža bit će temeljem našeg uspjeha ili neuspjeha, naše sreće ili patnje, našeg vrha ili dna. U početku sve što postoji je strah. A onda se počinje javljati smisao, neka nevidljiva naredba s pokreće. Loading! Loading! Loading! Podaci počinju dolaziti kroz sva osjetila. I tako do kraja života. Prvo smo prepoznali majku. Dobro je, to je poznato, toplo je, i čuje se umirujući ritam njenog srca, njega poznajemo. Zatim dolaze novosti, novi zvukovi, mirisi, oblici, naša mala sudbinska mreža slaže svoje obrasce nesmiljenom brzinom. Prolaze godine, naša svijest je već u potpunosti uklapa u stvarnost oko nas. Nova znanja se skupljaju s namjerom, formiraju se nova mišljenja, događaju se prilagodbe, emocije su prioritet. Ugoda je ono što najviše volimo. Lijepa riječ, zanimljiv tek sladoleda, topli krevet, sigurnost, smijeh, zabava, igra... Baš je lijepo dobiti život. Tako je ugodno!
Ponekad se nešto se preokrene, stvari izmiču kontroli, ponovo dolazi strah, ali sad smo spremniji, sad ga razumijemo. Nije to ništa, proći će. I prolazi. Mnogo puta. Navikli smo na to. Ponovo je sve u redu. Sad imamo iskustvo. Svaki spoticaj i svaki pad dodaju više i više iskustva. Svaki uspjeh je samo rutina. Postali smo odrasla osoba.
I tada u jednom nepredviđenom trenutku sve može stati. Podvlačimo crtu i pogledamo iza sebe. Netko shvati gdje je, netko ne. Netko shvati da nije tamo gdje misli da bi trebao ili želio biti. Strah se vraća, naš svijet prijeti rušenjem. Odluka je ostala na nama. Imamo mogućnost izbora koji nismo imali ranije. Nismo mogli birati kako, gdje i zašto ćemo se roditi. Ali možemo birati kako i kad ćemo umrijeti. Ovo je odluka koja nas razlikuje. Postoje ljudi koji su umrli u polovici svog života ali su i dalje hodali svijetom sve do vlastiog sprovoda. Postoje ljudi koji i nakon svoje smrti žive i dalje. Ovaj pomalo morbidni dio nisam mogao izbjeći jer je istinit. Za neke ljude kažemo da su veliki ljudi. Zašto? Zato jer i danas svi govore o njima iako ih već određeno vrijeme nema među nama. Oni su imali svoju misiju i odradili su je do kraja. Ali nisu bili takvi cijeli život. Samo su u trenucima odluke, našavši se pred račvanjem dva puta odabrali onaj pravi put. Možda teži, možda onaj kojim još nitko nije išao, ali odabrali su put koji će ih odvesti dalje. Možda im nije bilo ugodno, možda ih je boljelo ali išli su dalje za svojim ciljem.