Mali Oliver nije jos znao za jeku. Jednom je na livadi blizu sume povikao: «Ho, hop!» Istovremeno je iz sume odjeknulo: «Ho, hop» On je zacudeno upitao: «Tko si ti?» Opet se oglasi iz sume: «Tko si ti?» Oliver opet vikne: «Ti si glupan!», i opet se «glupan» vrati iz sume.
Oliver se razljutio i sve pogrdnija imena vikao u sumu i sve mu se opet vjerno vracalo natrag. Obisao je cijelu sumu da pronade tog zlocestog djecaka i da mu se osveti ali nije nasao nikoga.
Onda je otrcao kuci i potuzio se majci, da se jedan zlocesti djecak sakrio u sumu i vrijeda ga.
Majka mu je rekla: «Ovaj put si se sam optuzio. Ti nisi nista drugo cuo nego odjek vlastitih rijeci. Da si govorio lijepe, vesele rijeci u sumu, vratile bi ti se takve natrag. Tako to ide u zivotu. Ako ljude susrecemo prijazno i oni ce biti prijazni prema nama. Jesmo li mi prema njima neprijazni, surovi i grubi, ne mozemo ni mi od njih ocekivati nesto bolje.»