Ne , ne brinite, neću vas daviti s raznovrsnim tehnološkim problemima koji su kao na tekućoj traci opsjedali ovu moju nakupinu lima, plastike, stakla i silikona. Mnogo zanimljivije stvari su se događale u mojoj glavi. Neće li netko sad potegnuti pitanje ovisnosti o blogu? Pa, nije lako apstinirati ali izdrži se :)
Prije svega hvala na komentarima na moje zadnje javljanje. Zaista hvala. Ali složit ćete se da ne treba pretjerivati, zar ne? :) Koliko vidim blog.hr i dalje radi, sa mnom ili bez mene. To samo dokazuje jednu moju davnu izmišljotinu: We are blog! Every resistance is futile! Pojedinci su nevažni.
Gubitak?
Hm, mogao bih ovo u što sada buljim nazvati prozorom a ono sto kroz njega vidim svijetom. Moj se prozor zatvorio, jednog dana, onako bez najave. Nastao je mrak. Sve što postoji unutra ostalo je u mraku. Nestale su slike, rečenice, mailovi, adrese, ostalo je samo ništa. Kakav već jesam, vjerovao sam da ste svi i dalje unutra, samo što nisam pronalazio načina da dođem do vas. I tako (kratim ovu priču do besvijesti) svjetlost je ponovo bljesnula, i svi ste vi ovdje, a i svi produkti moje glave udobno čame na novom mediju i čekaju da posegnem za njima. Zašto vam to govorim? S dobrom namjerom. Neki ćete shvatiti smisao prije neki kasnije. Samo neka ne ispadne da blog nije važan. Tek sada, moj stari tvrdi disk može se udobno zavaliti u kanti za smeće. Tek sada priznajem da je odradio svoje. Nakon što mi je vratio podatke :) Možda je on poželio odustati ali namjerio se na krivog vlasnika. Sve ima svoju misiju.
Neugoda?
Zbog ove nenadane zavrzlame neki moji ciljevi i ideje ostali su visjeti u zraku. Mnogi mailovi s bloga i izvan njega ostali su zbunjeni ležati na serveru. Jedino spameri nisu patili jer njima ionako ne odgovaram. Nadalje, nekim prijateljima s bloga (znate koji ste) ostao sam dužan učiniti ono što sam bio zamoljen. To stvara osjećaj neugode. Ja ga volim jer ga koristim kao podstrek. Ne dam mu da živi. Zato se pojavljuje samo u bljeskovima i ne izdrži dugo. Hvala tom osjećaju. Iako je po definiciji negativan i on može za nas raditi nešto dobro. Izbor je: trpjeti neugodu ili se pokrenuti. Brže, jače, bolje, s ciljem.
Strah?
E, sad nisam siguran mogu li ovaj zanimljiv osjećaj nazvati strahom... budite slobodni nazvati ga kako vam odgovara. Daleko najjači emotivni tornado koju sam doživio u ovim danima informatičke invalidnosti bilo je konačno ponovno uključivanje online. Outlook je brojio poštu i nije se htio zaustaviti. 12 mailova na Hala, 76 na ostalo. HAL:UI blog se otvorio pokazujući 28 komentara. Moj puls je bio na stotki :) Cijelo popodne sam se pitao zašto. I zaista, nalik na žabu koja pokušava preko autoceste preći s jednog travnjaka na drugi nadajući se da će je svi kotači promašiti (ili možda neće?), klikao sam mail za mailom, čitao komentar za komentarom, kao dijete koje je dobilo brdo poklona i strepi hoće li u kojoj od kutija biti kakvo neugodno iznenađenje. Ovo dakle meni nije nimalo nevažno. Sad sam siguran u to.
Olakšanje!
Pa, ništa se nije promijenilo. Tako nam i treba!
U svakodnevici pomalo izgubim pojam o sebi i stvarima koje me okružuju. O važnosti i nevažnosti nekih od njih. O prioritetima. O onom što imam i što radim s time što imam. O onom što mogu i što ne mogu.
Jedno ovakvo opsadno stanje vraća stvari na svoje mjesto. Iskoristio sam ga za veslanje prema naprijed, a vjetar je puhao nazad. Idemo dalje! Sad možemo i zajedno. Čim vas pročitam...
Post je objavljen 31.08.2004. u 02:09 sati.