Na izlasku is stanice uobičajeni juriš taksista. Znaju kamo idemo i u planu im je da nas oplandraju. Traže 900 Rp do Khajuraha, autobus bi nas došao 10-20 puta manje. A i nismo se još vozili tim prijevoznim sredstvom u Indiji. Za uvod otiđite na google i otkucajte ‘indian bus’, zanimljivih li linkova.
Dogovorili smo se sa najupornijim taksistom da nas odvede na autobusnu stanicu. Pokušavao nas je uvjeriti da to nije baš dobra odluka, no bili smo čvrsti u uvjerenju da znamo šta radimo. Nije mu bilo drago i motao se još po kolodvoru nakon što nas je doveo očekujući da čemo odustati kada vidimo vozila koja su nam na raspolaganju, no vidjeli smo par komada koji su izgledali vozljivo i odmah se ponadali da su to naši autobusi, tako da je vozač na kraju otišao pokunjene glave.
Ž. je kao starosjedilac preuzeo na sebe da kupi karte. Kada je došao na red rekli su mu da se karte za taj autobus prodaju od 12:00. Trebalo je znači ubiti pola sata. T. i ja smo sjeli da malo promatramo ljude oko nas. Par metara ispred nas stajala je krava i tupavo nas promatrala, nije niti trepnula dok je iskrcala par kila kravljeg gnojiva, nismo trepnuli niti mi, trepnuo je samo neki mladi Indijac koji je nekoliko trenutaka kasnije zagazio punom koleđicom u hrpicu. Niti danas mi nije jasno kako je nije primjetio, nije bio brabonjak, vjerujte mi.
Deset do dvanaest počinje se stvarati gužva na blagajni (redovi ne postoje, indijci uskaću sa raznih, često nevjerojatnih, strana) pa Ž. kreće u kaos. U međuvremenu pokazujem smiješnu krntiju od autobusa T. na kojoj velikim slovima piše ADVENTURE. Smijem se i kažem, zamisli da je to naš autobus. T. mi odgovara da ne želi niti zamisliti. Uto se Ž. izvlači iz gužve sa kartama i veselo nam maše pokazujući na isti autobus. I on ga je primjetio. Hi hi hi. Maše nam i dalje da krenemo, čak i viče nešto. Zašto je krenuo ka tom autobusu, pa može mu se smijati i iz daleka? Zašto stavlja prtljagu otraga u bunker? Pa ima puno ljepših autobusa.
Dobili smo karte na kojima su kemijskom bili napisani brojevi naših sjedala (po arapski), super, imamo rezervaciju, nećemo se morati kao ostali Indijci boriti za sjedala i ulaziti u autobus na sve otvore kako bi se dokopali svojih mjesta. Samo još da stavimo prtljagu u bunker i možemo uči ko gospoda. Prilazi nam mladi Indijac i kaže da nije sigurno niti pametno stavljati prtljagu u bunker. Ma što on zna.
Ulazimo i tražimo gdje na sjedalima pišu brojevi. Ubrzo ih i pronalazimo, jedini je problemčić što pišu na hindiju. Pokušavamo locirati konduktera, koji se razlikuje od drugih samo po ponašanju, on je šef. Na sreću izlazi nam u susret i tjera trojicu Indijaca sa naših mjesta, sa druga dva mjesta je malo teže jer jedan unatoč dernjavi i urlanju oko njega odbija ustati. Kao da je sam u autobusu. No nakon dugotrajnijeg uvjeravanja miče se. Ja sjedim do prozora i radujem se doživljaju. Kratko. Dok ne krenemo jer sam ubrzo prekriven prašinom.
C., koja je alergična na dodire, pogotovo indijske, dobila je čast da sjedi do prolaza, tako da joj je prvih 45 minuta puta jedan Indijac sjedio na ramenu dok je ona zelena u licu promatrala nas kao da nas prvi puta vidi, pokušavajući spojiti sinapse u mozgu. Neko vrijeme pravila se da spava, no mi smo znali da se pokušava onesvjestiti. Jesam li napomenuo da je dotična zbog idealnih higijenskih uvjeta u vlaku oborila rekord u ne odlaženju na wc, cca. 24 sata. Imamo li rekordera?
Cesta kojom idemo na trenutke se razaznaje. Ponekad se autobus toliko naginje da mogu pružiti ruku kroz prozor, dotaknuti tlo i provjeriti kvalitetu zemlje kroz koju prolazimo.
Priroda kroz koju prolazimo konačno se može nazvati lijepom.
Svakim selom u kojem stanemo, autobus je prazniji i može se više disati. Uspijevamo i na trenutke spavati ma koliko se tresli i trzali, ili kao ja udarali glavom u prozor. Za promatrače izvana vjerojatno izgledamo kao heavy metalci na koncertu na najžešćoj dionici za headbanging.
Sa svakim selom u kojim stanemo moja paranoja da ću vidjeti prtljagu kako se udaljava na leđima nekog Indijca je sve veća. Gledam kao kameleon u svim smjerovima.
Nakon nekog vremena ulazimo u Nacionalni park tigrova Panna kroz koji moramo proći na putu do Kajurahoa. Usred parka zaustavljamo se pored nekog malog hrama ispred kojeg sjedi par starih šivaista. Naš kondukter izlazi, popriča nešto sa njima i vrača se unutra. Vidim da počinje nešto mrviti i dijeliti putnicima redom. Kada dolazi do nas vidim da je to kokos. Znači dobit ćemo prasaad, posvećenu hranu, blagoslov. Ovakvi trenuci, kakvih ima mnogo u Indiji su oni koji me u srcu vračaju ponovo i ponovo nazad.
Nakon nekoliko sati vožnje zaustavljamo se u nekom seocetu i kažu nam da smo stigli, odavde moramo naći prijevoz do Kajurahoa. Otvaraju bunker i hvata me panika jer ne vidim niti jedan komad naše prtljage. No kondukter zna što je naše i vadi neke kockaste predmete obavijene u prašinu. Našu prtljagu.
Pravac Khajuraho.
Post je objavljen 14.01.2005. u 14:30 sati.