Volim šetati Mirogojem. Da ja sam ona koja to voli! Tamo je sve jednostavno! Mirogojske arkade smiruju i brane te od gradske vreve. To je mjesto gdje možeš stati i razmisliti o svemu. O živima i o mrtvima, ljudima koji te svakodnevno okružuju i o onima koji su tu u tvom životu samo u prolazu, onima koji su tu i koji su bili!
Ali ne razmišljam o njima s tugom u oku, već sa blagom sjetom.
Nekako kao da mi je drago što su mi dragi ljudi pokopani baš tamo, u taj simbol mira i spokoja. Kao da mi baš to mjesto daje neku nadu da će sve biti ok, pa čak i bez njih. Čak i kada se to čini nemogućim i kada misliš da ne možeš niti jedan korak napraviti bez njih, kada te oko srca steže što i sada živiš na istom mjestu koje si djelio s tom osobom, kada te okružuju stvari koje su pripadale toj osobi, kada znaš da te samo jedna vrata dijele od njihove i tvoje sobe. Kada svaka stvar oko tebe u tom stanu ima svoju povijest. Svaku stvar je netko kupio, netko od onih ljudi koji su tu živjeli prije mene, oni koje nikada nisam stigla upoznat i oni koje sam znala jako dobro. Oni od kojih ja potićem, koji su mi usađeni u svaku moju stanicu, svaki komadić moga tijela, oni od kojih ne mogu pobjeći jer su oni dio mene jednako kao što sam ja dio njih. A oni, oni su ti kojih više nema. Oni su ti koji obitavaju na Mirogoju, meni tako dragom mjestu, u vječnom spokoju.
Post je objavljen 22.08.2004. u 10:59 sati.