Dizemo se ujutro i krecemo uzbrdo prema That Chomsi, hramu koji dominira na brdu iznad Luam Prabenga. Jutarnji uspon kroz izmaglicu brzo razbudjuje i penjemo se do jednostavnog hrama stepenicama koje kruze praceno lezecim budama. Okolo je razno raslinje koje je u nekim slucajevima zasadjeno u dijelovima bombi, koje su Amerikanci u nevjerovatnim kolicinama iskrcali na Laos za vrijeme Vijetnamskog rata.
Laos je najbombardiranija zemlja na svijetu u povijesti.
Na vrhu budisticki svecenik pokazuje hram ali ga vise interesira kakav je zivot u Europi. Kaze da uci engleski i da zeli jedog dana otici u Europu i na zapad. Mi fascinirani njegovom narandjastom odjecom, mirom, stanjem duha, a on nasim materijalizmom i napretkom. Moram priznati da je nakon nekog vremena postao malo naporan jer je uporno htio vjezbati engleski i stalno ispitivao kako se koja rijec ispravno izgovara. Covjek kaze kako mu je jedna od velikih zelja vidjet snijeg. Eto kako svi imamo razlicite zelje. Odlazimo nazad u grad i pijemo gustu crnu laosku kavu u koju uvale hrpu kondenziranog mlijeka i friski baguette sa jajima i pomidorima, a sve to u francuskom kaficu tako da na kratko gubimo osjecaj da smo u Aziji.
Skoro svaki Laosanin jedan je dio svog zivota bio budisticki svecenik.