Moji dojmovi o Eritreji:
16.02.2004. sam doletjeo u Asmaru ( Eritreja) i od tog prvog trenutka kada sam krocio na zemlju sam vidjeo da je sve ovo nesto totalno drugacije od svega sto sam vidjeo prije. Afrika je zaista nesto drugo. Normalno i ocekivao sam da ce tako biti.
Unatoc toga imam neki tako stran osjecaj koji bas i ne mogu opisati. Osjecam se kao da sam sve ovo vidjeo nekada ranije.
Mnogo toga cudnog se moze vidjeti i samo u prvi tren kada registriram, te stvari su zaista i cudne, a onda tako brzo sve mi se ucini kao nesto normalno, nesto sto me i ne cudi toliko nesto sto bi vjerojatno trebalo izazvati malo duze cudjenje. Razmisljao sam o ovom osjecaju i drago mi je sto je to sve tako, izgleda mi kao da se sve ovo samo sanja i mozda mi je zbog toga ovaj osjecaj toliko drag. Sve sto se zamisljalo i cega se pribojavalo jednostavno je negdje u drugom dijelu mozga a jedini osjecaj koji imam je da se sve ovo sanja i taj san ce da prodje kao svaki san koji traje trenutak i onda cu opet biti sa mojom Tinom i mojim bebacim.
Doletjeli smo oko na aerodrom u Asmaru oko pola noci.
Nakon tako dugackog leta ( iz Frankfurta smo poletjeli oko 13 00 sati, a napravili smo pauzu samo u JEDAH u Saudiskoj Arabiji na oko sat vremena da se opskrbimo sa gorivom) sam jedva docekao da se moze zapaliti cigareta no pitao sam UNMO-a ( Juzno Afrikanac) koji nas je docekao smije li se pusiti tu dok smo cekali vize.
To pitanje mu je bilo smijesno i objasnio je da nisam dosao nigdje drugo neg u Asmaru a tko o tome vodi racuna ovdje. Uskoro mi je bilo jasno sta to znaci. Nakon druge cigarete su napokon uzeli nase putovnice da nam izdaju vize za boravak u zemlji. Sletjeo je avion iz koga je izasla skupina od 50 tak ljudi. Zene su bile prekrivenih lica, a muskarci ( uglavnom starci) su imali iste haljine i dugacke drvene stapove sa nekim sveznjevima na njima, (vjerojatno odjeca ili hrana). Svi su bili bosi. Kao pingvini su se poredali ispred salterea na drugom dijelu cekaone i polegli na pod. Polovica njih je onako sklupcana zaspala nevjerojatno brzino, dok su ostali jednostavno sjedili i gledali u prazno te pili vodu iz nekih posuda koje su najvise licile na termos boce od nekoliko litara, ( sve su bile jednake velicine i izgleda). Zlatna boja je bila tako sjajna da nije nicim mogla pokazati da nisu napravljene od pravoga zlata, al je cjelokupni dojam o tim ljudima bio takav da nije moguce da je to stvarno zlato. (Tezile bi sigurno nekoliko kg.) Bose noge tih ljudi su se na prvi pogled cinile kao obuca jer je boja tih tabana i okorjela koza izgledala tako neprirodno da je vise nalikovala na drvo koje se isusili i ispucalo. Tko zna kuda su sve ta bosa stopala u svome vijeku isla.
Vjerojatno najstariji od svih tih staraca, iz lezeceg polozaja u kom je bio, naslonio je glavu na zid uzdignuvsi se malo, i poceo iskasljavati i pljuvati na pod tako zestoko da sam pomislio da ce umrijeti i da nema sanse da ce doci do daha. Nitko oko njega se nije obazirao, a taj prizor je zaista bio odvratan. Ispljunuo je desetak puta i jednostavno se zavalio natrag na isto mjesto na podu sa koga se uspravio i vjerojatno je nakon kraceg vremena sve to sto je ispljuvao obrisao svojim haljinama. Tada sam shvatio da je moje pitanje da li se smije pusiti na aerodromu bilo zaista smjesno. Kasalj je bio takav da su male sanse da je taj isti starac jos uvijek ziv, no nitko nije obracao paznju sta se sa njim desava.
Jedan od beduina je pokusao izaci vani na pistu odakle su dosli, no ustavsi iz invaldiskih kolica parkiranih pored vrata, nekakav vojnik u prljavoj jakni maskirnih boja i farmericama zamahnuvsi drvenim stapom otjerao jadnog starca od tih vrata.
Konacno dobismo putovnice, potrajalo je vise od pola sata. Dobili smo vize, a sada se mozemo preseliti na drugi salter i cekati novih pola sat da prodjemo tu kontrolu. Napokon smo prosli i tu kontrolu, no to nije bio kraj jer smo morali pokazati svoju putovnicu jos nekom vojniku na sljedecem prolazu i kada smo se dokopali svojih stvari samo jos jedan provjera i bili smo gotovi. Nemam pojma koliko je sve to trajalo, al sigurno smo tek nakon dva sata cekanja dosli do hotela u kome smo prenocili. Hotel je bio solidan, Ala Scalla Hotel u blizini zapovjednistva UNMEE. “ Green Building.” Nastavak slijedi
Post je objavljen 14.05.2004. u 21:08 sati.