Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vajra

Marketing

Bodhgaya - Gaya - Mughal Sarai - Varanasi 11.01.2004

Slika lijevo nije moja, stavio sam je samo zbog taksija, jedina je razlika što je naš bio bijele boje.

U Bodhgayi nas je čekao taksi ispred hotela kako smo se dan prije dogovorili (land-rover ne ovakav na slici, on dolazi kasnije). Vozač je djelovao pouzdano. Ubrzo smo naučili da u Indiji ne postoji pojam pouzdano. Nakon što je prilijepio nogu na gas i ruku na trubu dokazao je još jednu tezu o Indijcima vozačima, oni ne voze, oni ciljaju. Pomislio sam kakva bi tek čuda napravili sa mercedesima i njihovim ciljnicima na haubi.

Uletjeli smo u neku malu uličicu u Gayi i sukobili se sa autobusom. I autobus i naš vozač nisu odustajali od toga da prođu jedan pored drugog, a ulica uska da uža ne može biti, mi s lijevom stranom auta u kanalu ali mičemo se mic po mic, lakše bi bilo da smo krenuli preko krovova. I onda jedan od onih trenutaka koji su me u Indiji oduševljavali, između nas se pokušava provući Indijac sa biciklom. Na kraju nakon mikrometarskih korekcija i pomaka naprijed nazad uspjeli smo se provući. Prije bi došli da smo išli preko susjedne države. Sva sreća da smo krenuli ranije nego smo trebali.

A sada mala digresija potaknuta nekim stvarima koje sam vidio u Gayi. Prvo kravlja govna su profitabilna. Od njih rade ogrijev (drveća baš i nema previše), i to tako da od njih rade palačinke koje onda lijepe na zidove da se suše. Većina zidova pored kojih smo prošli obložena je takvim dekoracijama. Drugo, prosjačenje je legitiman posao. Čuo sam da postoje čitava sela koja se u sezoni bave poljoprivredom i od toga žive, a onda uzmu par mjeseci godišnjeg i svi odu u prošnju. To im dođe kao hobi.

U vlak se smještamo bez problema, jedino što smo postali svjesni da u Mughal Sarai dolazimo već po mraku i da nas onda očekuje traženje smještaja u najgorim mogućim uvjetima. Prelazimo rijeke koje su široke koliko su neke naše dugačke, a još nije niti sezona monsuna kada te iste rijeke nabujaju. Toplo je i cijeli put prolazi ugodno u opuštenoj atmosferi.

Mughal Sarai. Sumrak. Po mojoj karti odavde do Varanasija imamo oko dvadesetak kilometara. Na izlazu iz stanice navaljuju taksisti sa svih strana i počinje cjenkanje. Za oko mi zapinje jedan stariji musliman koji mi djeluje smireno i kao da zna što radi pa kažem ostalima da vidimo što on nudi. Cijena je i više nego prihvatljiva. Vodi nas do taksija. Ambasador (na slici) kao da je došao ravno iz pedesetih. Izgleda mi nekako premalo za nas petoro sa svom prtljagom. Vozač i tehničar (to je onaj koji uvijek ide uz vozača) otvaraju bunker i stvarno je velik, tako da uspijevamo sve utrpati u njega. Otraga sjedimo T. C. i ja i komforno je, a naprijed sjede Ž. i G. i vozač i tehničar, praktički jedan drugom u krilu. Nova misterija, ovaj puta ne glumi žmigavac, ovaj puta jedan piči po pedalama dok drugi upravlja i baš se dobro zabavljaju. Čak nam i daju prospekt nekog hotela u Varanasiju za koji sigurno dobivaju proviziju ako nas dovedu u njega. Hotel izgleda super, ali ne damo se zbuniti pa se držimo prvobitnog plana da nas dovedu na gatove pa da tamo potražimo smještaj.

Dvadeset kilometara ceste do Varanasija gotovo pa da i ne postoji, u stvari vjerojatno bi je arheološkim iskapanjima pronašli ispod debelih slojeva prašine i blata. A na karti je ucrtana kao jedna od većih i važnijih cesta. Ovako u sumrak djeluje ukleto, prašina koja se diže za kamionima je gusta, magla isto tako, kamioni i autobusi jure maksimalnom brzinom prema nama i mi smo malo na jednoj strani ceste malo na drugoj, sporija vozila pretičemo i s lijeva i s desna, pogled mi je zakucan na cestu ispred nas, tu i tamo pogledam supatnike, i njima su oči ko tanjuri.

Živi stižemo u Varanasi. Dolazimo do gatova, ali na ulazu u ulicu koja vodi najbliže njima stoje dva policajca i ne puštaju aute dalje jer je danas od 18:00 to pješačka zona. Vozač nešto kratko pregovara i policajac nas propušta. Tehničar se okreče nama smijući se i pita nas da li smo išta primijetili. Nismo. Kaže nam da su ga podmitili sa 5 Rp (manje od 1 kn).

Na netu sam čitao jedan dnevnik nekog para koji je bio u Varanasiju i oni su preporučili Scindia Guest House na gatovima, pa kažemo da nas prvo odvedu tamo. Oni kažu da to i nije baš dobra ideja no da će nas odvesti. Oko nas je novi Paharganj, gužva, kaos, svako malo prođe povorka sa mrtvacima omotanim u krpe na putu za spaljivanje, znatiželjni pogledi. Zaustavljamo se uz rub i još nas jednom pokušavaju odvratiti od Scindie. Odlučni smo. Dogovaramo tko ostaje u autu, a tko će sa tehničarem otići pogledati kvalitetu smještaja. Ž. i G. odlaze, mi ostajemo. Nestaju u mraku u nekoj uskoj uličici. Nadamo se da će se vratiti. Za to vrijeme nam vozač priznaje da je sitan lopov, a nismo ga niti pitali, u stvari radije bi da to nismo doznali. Nakon dvadesetak minuta dolaze Ž. i G., vidljivo uznemireni, kažu da idemo dalje, da se tako i tako ne bi znali vratiti kroz labirint uličica, a i da je mjesto sumorno, depresivno i zastrašujuće. Tehničar kaže da zna za još jedno mjesto u blizini pa ako hoćemo pogledati njega da nas mogu odvesti tamo. Ok. Da vidimo.

Nova runda pregovaranja ko ide sada. Ž. i G. se čvrsto drže za sjedala auta i krajnje su odlučni da oni više ne idu. Znači ostaje ja i T. ili C., T. hrabro odlučuje da će uz mene biti do kraja, kako smo se i zavjetovali. Ulazimo u neku mračnu uličicu, toliko usku da se dvije osobe taman mogu mimoići. Iza sljedećeg zavoja na sredini te iste uličice stoji krava. Stružući zid provlačimo se pored nje dok oko nas pada razno smeće koje bacaju kroz prozore. Na kraju uličice nalazi se Yogi nešto Guest House. Postoji još jedna stvar na koju je dobro obratiti pažnju, čim se u Lonely Planetu pojavi neki guest house kao preporuka, pojavit će se odmah još desetak guest housea istog ili sličnog naziva i odjednom će biti gotovo nemoguće pronaći originalnog. Ovo je bila jedna od kopija, jer niti po karti niti po izgledu nije odgovarala onome iz Lonely Planeta. Ušli smo. S desne strane u nekom sobičku je neki tip upravo iskašljavao pluća i vračao ih nazad. Naš vodič je ušao u tu sobu i vratio se sa patuljkom koji nas je poveo na četvrti kat po mračnim uskim stepenicama. Vrata sobe su koju nam je odlučio pokazati bila su sklepana od dasaka. Unutra užas. Krevet prekriven mrljama (možda je bila i plahta na njemu), kupaona prostrana kao i soba. T. je čak i zakoračila unutra i pogledala unutar kupaone. Patuljak je odmaknuo zavjesu iza koje je bila zazidana niša, od prozora niti traga. T. i ja smo se šutke pogledali i krenuli oprezno nazad dolje. Dolje nas je dočekao još jedan zaposlenik i rekao da ima još jednu slobodnu sobu, u prizemlju pored izlaza, ta im je najbolja. Otvorio ju je i izbacio nekog krmeljavog tipa koji je spavao unutra. To je prelilo čašu. Jureći smo se provukli pored krave na ulici i dokopali auta.

Vozite nas u taj vaš hotel. Ovo sve je prestrašno.

Hotel Surya u koji su nas doveli daje dojam normalnog hotela. Jedino što je prilično skup u usporedbi sa drugima, ali nekako nam je dosta traženja. Ima čak i lift, koji nije preporučljivo koristiti radi čestih nestanaka struje. Raspakirali smo se i otišli na večeru. Dobra klopa, prljavi tanjuri i šalice. Klasika.

I ode još jedan dan u Indiji.


Post je objavljen 11.01.2005. u 15:00 sati.