"Misli su energija. Stoga i svoj svijet možete stvoriti ili uništiti samim mišljenjem."
Koliko se zapravo energije krije u blogovima... toliko misli na jednom mjestu... na dohvat ruke... nevjerojatno čudesno...
Ponekad mi se učini da je moj blog slabije posjećen nego prije. Komentara bude manje, a brojevi na counteru se slabije mijenjaju. Onda shvatim kako sam se tako glupo zavaravala da blog pišem samo za sebe. Nikako "samo"... čak i ne mogu "samo"... Pišem ga za sebe, nekad da bih sama sebi razjasnila nešto, nekad da bih se osjećala bolje... a nekad da bi se oni koji navrate ovamo osjećali lijepo. Jer primjetila sam da me sve više raduje pisati za one koji čitaju. Tako volim vidjeti kada riječi koje napišem pogode ono neko prazno mjesto u nečijoj duši... ili možda samo nadopune nečije već postojeće misli... ili makar samo pomisle da će se vratiti.
Uživam vidjeti da netko uživa u riječima... riječima koje sam spojila, ukrala, posudila, osjetila...
Ponekad smanjenost posjeta ima veze s manjim brojem novih tekstova, ali u velikoj mjeri sa sve većim brojem kvalitetnih blogova. Zanimljivo je to, što čitajući ostale, vidim da i drugi tako vole pisati za one koji čitaju. Da, znam, neki bi pitali: " a za koga bi pisali? " Ja ću se nasmiješiti na ovo. Raduje me to, znate. Jer to pokazuje kako ljudi ne mogu jedni bez drugih. Da, pišete za sebe, ali uživate kad vas čitaju. Zašto? Jer osjetite energiju koja vas povezuje. Ljudi su sami, ali ipak uvijek zajedno... na ovaj ili onaj način. Jednom sam pročitala: ljubav ne može nestati, može samo promijeniti oblik. Blog je promijenio oblik povezanosti među ljudima... na blogu su ljudi iskreniji... na blogu su svi pisci u duši... na blogu rastemo svi zajedno...
Nekima se ovo gore napisano čini glupo?
Rast je proces, a ne činjenica, i nitko nas ne prisiljava da ga proživimo.
Post je objavljen 10.08.2004. u 02:20 sati.