“Nastavili smo sastavljati svoj osobni inventar, a u slučaju krivice, to smjesta priznali.”
KAD smo radili na prvih devet koraka, pripremali smo se za avanturu novoga života. No, kad smo pristupili koraku deset, započeli smo danomice prakticirati naš A.A. način života kako u dobru tako i u zlu. I sada dolazi iskušenje : možemo li zadržati trijeznost i čuvstvenu uravnoteženost te živjeti s dobrim namjerama u sklopu svih okolnosti?
Trajni pogled na naše minuse i plusove i stvarna želja da učimo i rastemo uz njih predstavljaju nužnost kojoj ne možemo uteći. Do toga smo nauka, mi alkoholičari, došli s puno muke i truda. Iskusniji su ljudi, u sva vremena i na svim mjestima neštedimice prakticirali samoopažanje i kritičnost. Jer mudri su uvijek znali da nitko ne može učiniti mnogo iz svoga života sve dok samoistraživanje ne postane redovita navika, sve dok nije pripravan priznati i prihvatiti ono na što naiđe i dok strpljivo i ustrajno ne pokuša ispraviti ono što je loše.
Pijanac s teškim mamurlukom, jer je jučer previše pio, ne može ni danas dobro živjeti. No, postoji i druga vrsta mamurluka koji svi doživljujemo bez obzira da li se opijamo ili ne. To je čuvstveni mamurluk, izravna posljedica jučerašnjih, a katkada i današnjih ispada negativnih čuvstava – srdžbe, straha, ljubomore i sličnih. Ako bismo željeli vedro živjeti i danas i sutra, svakako bismo trebali otkloniti te mamurluke. To ne znači da trebamo morbidno prekapati po prošlosti. Takav čin zahtijeva priznanje i korekciju sadašnjih pogrešaka. Naše nas moralno preispitivanje osposobljava da se obračunamo s prošlošću. Kad to učinimo, stvarno smo sposobni ostaviti prošlost iza sebe. Kad brižljivo provedemo moralno preispitivanje i kad se izmirimo sa sobom, postajemo uvjereni da ćemo se lakše suočavati s budućim izazovima.
Mada su sva moralna preispitivanja u načelu slična, faktor vremena razlikuje jedna od drugih. Postoje preispitivanja koja se čine u bilo koje doba dana, kad god se nađemo sred nekih problema. Postoji preispitivanje koje obavljamo na kraju dana, kad vršimo pregled događaja koji su netom prošli. Ovdje sastavljamo bilancu, pripisujući si u dobro, stvari koje smo uradili dobro i registrirajući dugove tamo gdje ih ima. Onda, postoje i takve situacije kada sami ili u društvu svoga brižnika, odnosno duhovnoga savjetnika sačinjavamo brižljivi pregled svoga napredovanja od posljednjeg sastanka. Mnogi A.A. – i idu na godišnja ili polugodišnja "čišćenja kuća". Mnogi od nas također vole iskustvo povremenog povlačenja od izvanjskoga svijeta kada se možemo smiriti, prekapati po vlastitoj unutarnjosti i meditirati.
Ne ubija li takva praksa radost i ne rasipa li uzalud vrijeme? Moraju li A.A. – i većinu svoga vremena provesti dosadno prekapajući po svojim grijesima, propustima ili ružnim djelima ? Da, dobro, jedva da moraju. Naglasak na moralnom preispitivanju je stalan samo zbog toga što velika većina između nas nije stekla naviku točne procjene vlastitih postupaka. Kad jednom ova zdrava praksa postane rutina, biti će tako zanimljiva i korisna da vrijeme koje u to utrošimo neće biti izgubljeno. Jer je svrha tih minuta, katkada i sati, utrošenih u samoispitivanje u tome da ostali sati našega dana budu bolji i sretniji. I s vremenom nam moralna preispitivanja postaju redoviti dio svakodnevice, a ne nešto neobično, što svojim sadržajem značajno upada u oči.
Prije nego li se upitamo što je to moralno preispitivanje, pogledajmo malo sklop okolnosti unutar kojih takvo preispitivanje može biti djelotvorno.
Opće je prihvaćeno duhovno pravilo da uvijek kad smo nečim uznemireni, bez obzira na razloge, pretpostavljamo da s nama nešto nije u redu. Kad nas netko uvrijedi i kad smo ražalošćeni, sami smo tome krivi. Zar od takvoga pravila nema izuzetaka? Što u slučaju “opravdane srdžbe”? Ako nas netko vara, zar nije u redu da pobjesnimo? Zar nije u redu da se ljutimo na pretjerano samouvjerene osobe? Za nas članove A.A. – a riječ je o opasnim iznimkama. Ustanovili smo da opravdana srdžba mora biti prepuštena onima koji su bolje kvalificirani da se s njome nose.
Jako je malo ljudi koji su češće od nas alkoholičara bili žrtvom zlovolje. Pri tome nije važno, je li naša zlovolja bila opravdana ili nije. Izljev gnjeva može pokvariti dan, a dobro gajena zavist može od nas učiniti jadne, neučinkovite bijednike. Nikada nismo bili dovoljno vješti u odvajanju opravdanoga od neopravdanoga gnjeva. Kao što smo imali prilike vidjeti naš je bijes uvijek bio opravdan. Srdžba taj povremeni, prigodni luksus više uravnoteženih osoba mogao bi nas beskrajno održavati na nekoj vrsti čuvstvenog pijanstva. Te čuvstvene takozvane “suhe pijanke” često puta vode izravno boci. Ostale vrste smetnji – ljubomora, zavist, samosažaljenje, ili povrijeđeni ponos – također su uzrokovali takozvano “suho pijanstvo".
Moralno preispitivanje poduzeto usred takvih smetnji može biti od velike pomoći pri smirivanju burnih čuvstava. Dnevna preispitivanja nalaze svoju punu primjenu u situacijama koje se pojavljuju tijekom svakoga dana. Razmišljanje o dugotrajnim poteškoćama bilo bi bolje odgoditi, ako je ikako moguće, za vrijeme koje se namjerno rezervira za tu svrhu. Brzo preispitivanje je usmjereno na naše dnevne uspone i padove, poglavito na one u kojima nas osobe ili novi događaji bacaju iz ravnoteže i utječu na nas da pravimo pogreške.
U svim tim situacijama potrebno nam je samosvladavanje, poštena raščlamba svega u što smo uključeni, spremnost na priznavanje vlastitih i opraštanje tuđih pogrešaka. Ako nam se dogodi neka od starih pogrešaka, ne treba se odmah predati malodušju, jer stjecanje stege potrebuje znatne napore. Nastojati ćemo svoje težnje usmjeriti napredovanju, a ne savršenstvu.
Naš prvi cilj će biti razvoj samosvladavanja. To je najvažniji prioritet po rangu. Kada govorimo ili djelujemo naglo ili nepromišljeno, naša sposobnost da budemo nepristrani ili tolerantni odjednom nestaje. Jedan neljubazni verbalni ispad, ili namjerno nepromišljeni i brzopleti sud može nam upropastiti odnos s drugom osobom za cijeli dan, a možda i za čitavu godinu. Ništa se toliko ne isplati kao obuzdavanje jezika i pera. Moramo izbjegavati nagle, ishitrene kritike i bijesne, nasilne argumente. Isto se odnosi i na ogorčeni, otvoreni ili pritajeni prijezir. To su čuvstvene zamke, opremljene mamcima kao što su ponos i osvetoljubivost. Naš je prvi zadatak neutralizirati zamke. Kad nas mamci dovedu u iskušenje, moramo se uvježbati da ih ne zagrizemo i da razmislimo o problemu s kojim se suočavamo. Jer mi nismo u stanju ni misliti ni djelovati u dobroj namjeri sve dok navika samosvladavanja ne postane automatizam.
Neočekivani problemi s kojima se ne slažemo nisu jedini koji potrebuju samokontrolu. Moramo biti sasvim pažljivi kad započnemo postizati neke značajnije društvene ili materijalne uspjehe. Jer nitko nikada nije volio osobne uspjehe kao što smo ih mi voljeli ; opijenost uspjehom poput opijenosti vinom uvijek nas uzdiže i nadima naš ponos. Kada privremena dobra kob uskoči u naš vlak, dajemo maha fantazijama o velikim pobjedama nad osobama i okolnostima. I tako zasljepljeni samopouzdanjem punim ponosa, započinjemo igrati "veliku zvjerku". I, naravno, osobe iz našeg okruženja se od nas okreću uvrijeđene ili s osjećajem gnušanja.
No, budući da se nalazimo u A.A. – u, da smo trijezni i da iznova stječemo poštovanje svojih prijatelja i poslovnih partnera, postajemo svjesni potrebe za vježbanjem posebne budnosti. Kao osiguranje protiv igranja uloge "velike zvjerke" služi što češće samoispitivanje uz konstataciju da smo trijezni samo zahvaljujući Božjoj milosti i da bilo koji uspjeh koji eventualno polučimo više pripada Njemu (Bogu), a manje nama.
Konačno počinjemo uviđati da su svi ljudi, uključujući i nas same do neke mjere čuvstveno bolesni i također ponekad u krivu; tako pristupamo istinskoj snošljivosti i uviđamo što zapravo znači istinska ljubav prema bližnjima. Kako budemo napredovali, postajati će sve očitije da srdžba ili ljutnja na osobe koje poput nas pate od bolova, povezanih s odrastanjem nema nikakvog smisla.
Tako korjenita promjena naših nazora potrebuje vrijeme, a možda i puno, puno vremena. Nema mnogo osoba koje mogu istinski tvrditi da vole sve ljude. Većina nas mora priznati da je voljela samo nekoliko osoba; da smo prema većini bili sasvim ravnodušni tako dugo sve dok nam netko od njih nije priuštio raznorazne nevolje; a što se tiče preostalih osoba – dobro, one nam se nisu sviđale, ili smo ih čak mrzili. Iako su ovakvi stavovi zajednički većini osoba, mi iz A. A. - a smatramo da nam je potrebno nešto mnogo bolje kako bismo održali svoju duševnu i duhovnu uravnoteženost. Mi je ne možemo održati ako duboko mrzimo. Barem i na kratko vrijeme moramo napustiti primisao da nekoliko osoba možemo posesivno voljeti, mnoge ignorirati, a bilo koga i dalje mrziti ili pred njim strahovati.
Možemo prestati s postavljanjem nerazumnih zahtjeva osobama koje volimo. Možemo pokazati ljubaznost tamo gdje je nikad ranije nismo iskazivali. S osobama koje nam se ne sviđaju možemo početi prakticirati pravednost i učtivost, iznalazeći nove načine da ih razumijemo ili da im pomognemo.
Kad god učinimo nešto krivo bilo kojoj od tih osoba, možemo to brzo priznati i sebi i njima ako bi priznanje moglo biti od pomoći. Učtivost, ljubaznost, pravednost i ljubav su ključne riječi s pomoću kojih se možemo uskladiti praktično sa svakom osobom. Kad dođemo u dvojbu, možemo uvijek zastati i reći : “Neka bude, ne moja, već Tvoja volja”. I uvijek se možemo pitati :” Da li se prema drugima ponašam onako kako bih htio da se oni ponašaju prema meni – danas?”
Kad dođe večer, možda prije odlaska na počinak, mnogi od nas podvlače dnevnu bilancu. To je zgodna prigoda da se podsjetimo, da se moralno preispitivanje ne vrši uvijek sa crvenom tintom. Jako je jadan onaj dan kad nismo učinili nikakvo dobro. Istini za volju, valja reći da su budni sati obično ispunjeni konstruktivnim stvarima. Ovdje treba potražiti dobre namjere, ispravne misli i dobra djela. Čak i kad smo se jako trudili, a nismo uspjeli, možemo si to upisati kao jedno od dobrih djela. U sklopu takvih okolnosti, nevolje izazvane našim propustima pretvaraju se u pozitivu. Iz njih dobivamo poticaje koji su nam potrebiti za napredovanje. Netko tko je znao o čemu govori, jednom je primijetio da je nevolja kamen kušnje svakog duhovnog napretka. S koliko smo se srca mi u A.A. – u složili s njim, budući da znamo da muke opijanja moraju doći prije trijeznosti, a bure osjećaja, prije vedrine.
Kad nakratko bacimo pogled na stranicu dugovanja dnevne poslovne knjige netom minuloga dana, trebali bismo pomno ispitati one svoje motive, nazočne u svakoj misli i činu, a koji odaju dojam da su krivi, pogrešni. U velikoj većini slučajeva neće biti teško uočiti i razumjeti takve motive. Kad god smo bili oholi, srditi, ljubomorni, tjeskobni ili uplašeni, stvarno smo i djelovali u skladu s pripadajućim čuvstvom i to je bilo to. Ovdje trebamo samo priznati da smo stvarno djelovali ili mislili loše, pokušati vizualizirati kako bismo stvari mogli izvesti bolje te uz Božju pomoć donijeti odluku da te lekcije prenesemo u sutrašnji dan, i izvršimo, naravno, popravke koje smo propustili učiniti.
Ali u drugim će slučajevima samo pomnije istraživanje otkriti što su bili naši istinski motivi. Postoje slučajevi gdje nastupa naš stari neprijatelj, racionalizacija, i koji, po svom starom običaju, opravdava ponašanje koje je zaista bilo neispravno. Ovdje se kao iskušenje postavlja problem primisli da dobrima proglašavamo motive i razloge, koji to uistinu nisu.
Mi “smo konstruktivno kritizirali” nekoga tko kritiku zaslužuje kad je naš stvarni motiv bio - dobiti beskorisni argument. Ili, kad osoba o kojoj je bila riječ nije bila prisutna, a mi smo mislili da pomažemo drugima da ju razumiju, a naš je pravi, stvarni motiv bio osjećati se superiorno u odnosu na nju, omalovažavajući je. Katkada stvarno želimo kazniti osobe koje volimo i tada ih vrijeđamo, jer su navodno “zaslužile lekciju". Bili smo potišteni i žalili smo se da se osjećamo loše kada smo zapravo tražili suosjećanje i pozornost. Ova čudna značajka duše i osjećaja, ova perverzna želja da se loš motiv sakrije ispod dobroga prožima većinu ljudskih poslova od vrha do dna. Ova suptilna i neuhvatljiva vrsta uobraženosti može počivati u temelju i najmanjeg čina ili misli. Svakodnevno učenje kako određivati, priznavati i korigirati sve propuste koji nam se događaju predstavlja samu bit izgradnje karaktera i dobrog življenja. Pošteni žal za nanesenom štetom, iskonska zahvalnost za primljeni blagoslov i spremnost na napore da sutradan činimo bolje stvari biti će stalno dobro kojemu ćemo težiti.
Nakon što smo tako razmotrili naš dan, ne propuštajući zapisati sve dobro koje smo učinili, i nakon što smo nepristrano istražili svoja srca, možemo istinski zahvaliti Bogu za blagoslove koje smo primili i zaspati mirne savjesti.