Ujutro nakon obilnog doručka koji se sastojao od hrpe kolača i lassija odlazimo na livadicu. Sredinom jutra dolazi do nas redovnik. Kaže da se zove Tenzin i počne svoju priču. Na Tibetu je bio u zatvoru tri godine jer nije prilikom jednog pretresa kineske vojske htio stati na sliku Dalai Lame koju su pronašli kod njega (na Tibetu je strogo zabranjeno posjedovati slike Dalai Lame). Kaže da su ga mučili zabijanjem igala ispod noktiju, pokazuje nam palac koji je polumrtav, da su ih vješali za ruke iznad leda i sl. Na kraju je pobjegao iz zatvora i u Indiju, no na nepalskoj granici su mu pokrali dokumente i sve što je imao sa sobom (to se često događa). Došao je nekako do Bodhgaye gdje budući da nema dokumente ne može dobiti smještaj u niti jednom samostanu. Mora čekati prijatelja koji je krenuo za njim kasnije sa kopijom dokumenata. U međuvremenu je dobio i malariju. Sada spava u radionici nekog krojača. Djelovao je kao da je pod PTST-om i mada smo inače sumnjičavi dali smo mu 100 Rp da ima za klopu.
Podigli smo karte za vlak. Za sutra nema nista do Varanasija, ali ima do Mughal Saraia, odakle možemo uzeti taksi do Varanasija. Ajde. Kad je bal nek' je bal.
Popodne smo na Nyigma Phowi (na slici).
Poslije Phowe svi se zaputili na kruženje oko stupe i recitiranje Long Amitabha Aspiration Prayer-a. Poseban doživljaj. Pogotovo zbog melodije koja je pravi soundtrack za stupu u sumraku.
Post je objavljen 10.01.2005. u 14:30 sati.