Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/laos

Marketing

Početak putovanja Mekongom

Hotel u Laosu izgleda OK. U biti je to guest house a ne hotel u pravom smislu rijeci. Na recepciji hrpa malih banana naravno gratis. Soba je cista sa mrezom protiv komaraca. Tuširam se i iz kupaonice uklanjam nekakvu ogromnu gusjenicu koja je odlučila se bas tamo skriti.Frendica ostaje odmarati a ja krećem ravnajući se po Lonely Planetu u potragu za brodskom kartom. Plan je da idemo brodom po Mekongu do Luam Prabenga bivseg glavnog grada Laosa, takodjer grada spomenika.

Pružaju se dvije opcije odlaska. Brza i spora. Brza opcija je ludjacka vožnja od 6 sati sa gliserom. Nije to gliser kakav vidjate kod nas na obali. To su mali uski i dugački drveni čamci vrlo zivo obojani na koje stane samo četiri putnika i vozač. Putnici su primorani sjediti u skvrčenom položaju tih 6 sati uz obaveznu kacigu.

Glisere pogone Toyotine automobilske masine od 2500 kubika s dugom osovinom na kojoj završava propeler. Ti brodovi toliko buce da je teško razgovarati sa nekim dok to malo čudo prolazi daleko po rijeci (zamislite kako je biti na njima).
Takodjer, dosta ima prica o opasnostima kojima se izlazhe netko tko se vozi na gliseru dok vozač vijuga po brzacima Mekonga. Druga varijanta je veliki kargo-putnički brod kojem treba dva dana do Luam Prabenga uz spavanje negdje na pola puta. Odlučujem se za drugu varijantu jer ipak zelim i nešto vidjeti od te rijeke a ne samo kapljice vode koje špricaju oko glisera. Poslovično nepovjerljiv zbog iskustva u Thailandu odbijam ponude lokalaca da kod njih kupim kartu za sutrašnji brod i zapućujem se prema nečem sto bi trebala biti luka.

Poslije sam uvidio da u Laosu lokalno stanovništvo nije iskvareno turizmom i kako zajebat glupog furešta kao na mnogim mjestima u Thailandu nego su zbilja susretljivi i znatiželjni prema rijetkim turistima. Šetnjicom kroz Huay Xai pocinjem uočavati razlike izmedju jedne i druge obale. Komunizam koji je tamo jos uvijek jedina politička opcija i jedina stranka ostavio je traga na izgled mjesta, a i ponašanje ljudi. Trgovine su onako socijalistički poluprazne s neatraktivno zapakiranim proizvodima i sa nekakvim socijalističkim logoima kao kod nas u sedamdesetim. Pokoji auto i kineski motorin su totalna suprotnost brojnim Japanskim autima u Thailandu. Prolazim pored škole a tamo se vijori crvena zastava sa srpom i čekićem dok se djeca obučeni kao pioniri bez kapica igraju uokolo. Svi se smijese i pozdravljaju i mašu.

Dolazim u Luku koja je u biti samo blatna obala sa nekim daskama. Prilazi mi neki lokalac koji na lošem engleskom kaze da glavni ured ne radi ali da mogu kupiti kartu u nekoj kuci pored. Odlučujem se riskirati i ulazim u neku kuću gdje za 10 dolara kupujem dvije karte za slow boat do Luam Prabenga. Uzimaju mi brojeve putovnica i daju mi rukom napisanu kartu. Mislm si uf pušiona sto posto ali eto 10 dolara pa sto bilo da bilo. Naucio sam i prvu i jedinu riječ na Lao jeziku. "Hvala" se kaze "Hop chai la la". Vraćam se sa kartama u guest house i promatram spektakularan zalazak sunca na toj najvećoj rijeci u jugoistočnoj Aziji. Dobivam sms od Švedjana koji su ipak odlučili pobjeći iz Chang Mai i doci u Laos da se nađemo. Zajednički odlazimo u jedan od ukupno 2 restorana u Huay Xai. Meni je različit od thailadskog. Jedino pivo je Lao beer koje je podjednako dobro kao i thailandska Singha. Susrećemo u restoranu dvoje Iraca koji upravo dolaze iz smjera gdje mi idemo. Dobivam hrpe korisnih informacija dok naručujem juhu od kozhe vodenog bivola(nije loša) i sticky rice. Irci kazu da im je sticky riza već na vrh glave jer da je po svuda u Laosu i da ju Laošani stalno jedu sa svim i svačim .To je ljepljiva riza koja se jede prstima i uzima se u grudicama iz malih pletenih košarica. Uz još jedno Lao pivo odlazimo na počinak uz obavezno uključivanje aparatića protiv komaraca.

Jutro je friško. Ja se budim prvi i odlazim prošetati. Nitko se nigdje ne zuri. Zastajem uz jedna kolica gdje zena prodaje juhu sa rezancima od rize. Jedem jako dobar ali vrlo vrlo ljut doručak sa Laošanima koji se neprestano smješkaju dok trpaju rezance štapićima u usta i srču juhu i komadiće piletine i povrća iz male zdjelice. Počinje me hvatati lagana panika da obećani prevoz do luke neće doći i da ćemo ostati bez broda. Sa pola sata kašnjenja dolazi nekakav džip i sitan čovjek iz njega viče "Kroejšaaa!". Ukrcavamo ruksake na krov i sjedamo u zadnji dio džipa –pick upa s još dva stranca i nekoliko Laošana. Iskrcavanje u Luci gdje nam prilazi neki uniformirani tip i trazi nas putovnice i karte. Nevoljko dajemo i ostajemo promatrati ukrcavanje stvari u brod kojim trebamo krenuti. Interesantan je pogled na ogromnog zlatnog budu koji stoji na provi jednog od kargo brodova.

Mekong je već stoljećima zila kucavica cijele jugoistočne Azije i jedini mogući put jer ceste u brdovitom Laosu baš i nisu razgranate.
Tip se ne pojavljuje već cijeli sat dok lokalci ulaze na brod i pune ga. Očito se nikome ne zuri u Laosu jer brod već kasni u polasku skoro 2 sata, a mi smo još uvijek ispred. Nakon sto smo već odlučili da idemo vidjet sto se dogadja sa našim dokumentima policajac dolazi s putovnicama i mi se preko tanke daske ukrcavamo na brod. Zauzimamo usku drvenu klupicu na koju bjelačka guzica uopće ne stane i daska počinje zuljati nakon pet minuta sjedenja. Muka mi je pri pomisli da ću na toj klupici morati provesti puna dva dana. Brod Lagano isplovljava sa dva sata kašnjenja. Pogledavam oko sebe i ugledam da pored vozača stoji najlonska vrećica puna novca. To je KIP nacionalna valuta koju je inflacija totalno obezvrijedila. Jedan dolar - milijun kipa. Baht, a i dolar je opće prihvatljiv tako da se ne zamaramo sa kipom, ali je interesantno vidjeti takvo otvoreno drzanje novca na koji nitko ne obraća pozornost. Čitam u LP da kriminala u Laosu skoro i nema i da se nekakvih kradja turisti apsolutno ne moraju bojati.
Ljudi su skromni i siromašni, ali ne izgledaju nezadovoljni i nesretni već naprotiv prijatni su ne samo prema strancima već i jedni prema drugima.




Post je objavljen 14.08.2004. u 20:07 sati.