Pregled posta

Anđeli i mučenici

Tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa Zlatno pero (1/1999), u prijevodu Jurice Beroša.

-------



Mi smo s razlogom iznenađeni kada vidimo savršenu postojanost mučenika u trenucima najokrutnijih patnji. Njihova tijela su bila razdirana čeličnim kukama ili paljena polaganom vatrom; njihove kosti su bile iščašene na mučilima ili slomljene čeličnim čekićima.

Čak su i dječaci i nježne djevojke bili podvrgavani svakojakim nezamislivim mukama, koje su oni podnijeli s takvom strpljivošću i hrabrošću da su gledatelji, a čak i njihovi brutalni mučitelji sami bili začuđeni.

Kako je bilo moguće, netko se može pitati, da jadni slabašni smrtnici, baš kao što smo i mi, izdrže takva strašna mučenja? Ne možemo držati naše ruke u kipućoj vodi niti trenutak, niti možemo vrhove prstiju držati u plamenu male svijeće. Kako je moguće da su se mučenici držali hrabro dok su čitava njihova tijela bila mučena kukama, ili šibana bičevima, ili paljena polaganom vatrom? Objašnjenje je da ih je Bog pomagao i poslao im Svoje anđele da im pomognu. Ovi blaženi duhovi su ispunili mučenike nadljudskom snagom, ublažavali njihove bolove, i tješili ih u njihovoj patnji, tako da im je postalo lako, čak i ugodno, podnositi mučenja koja su njihovi brutalni neprijatelji izmišljali s paklenskom dosjetljivošću.

Kakva nam je to lekcija! Zašto s povjerenjem ne zovemo naše drage anđele kada smo u patnjama? Oni čeznu da nam dođu pomoći.

Sv. Teodozije, kako nam Rufinus govori, bio je upitan nakon što je izdržao strašna mučenja zbog vjere, da li je jako osjetio strašne bolove? “U početku jesam”, odgovorio je, “ali, anđeo mi je brzo došao i zacijelio moje goruće rane. Kada je mučenje prestalo, bilo mi je žao, jer je tada anđeo otišao, i više nisam mogao uživati u njegovoj divnoj prisutnosti”.



Sv. Agneza. Kada je sveta djevica, sv. Agneza, odbila slaviti lažne rimske idole, opaki (bezbožni) sudac je naredio da je odvedu u zloglasnu kuću i da je vrijeđaju. Pojavio se anđeo, i nitko se nije usudio nauditi joj. Jedan, pokvareniji od drugih, konačno je pokušao uvrijediti mladu mučenicu, i anđeo ga je na mjestu oslijepio.

Njegovi pratioci, užasnuti, molili su sv. Agnezu da se moli za njega, što je ona učinila, i njemu se vratio vid.

Kada je sv. Dorotea bila osuđena na smrt zbog svoje vjere, mladić imenom Teofil, čuvši je govoriti o Raju, smijao se prezirno i rekao joj je: “Pošalji mi voća i cvijeća iz vrta tvog Nebeskog Zaručnika.” Ona mu je obećala da hoće.

Kada je došla na mjesto izvršenja kazne, prišao joj je anđeo u obliku mladića, sa slatkim voćem i cvijećem, kojem je ona rekla: “Odnesi ih Teofilu i reci mu da mu ih ja šaljem.” Teofil je ostao zapanjen, jer je bilo jako hladno, i nigdje se nije moglo vidjeti ni cvijeća ni voća. Poslije je postao kršćanin i umro je za Krista.

Sv. Cecilija je pripadala glasovitoj rimskoj obitelji. Postala je kršćanka i posvetila je svoje djevičanstvo našem Gospodinu Isusu Kristu. Njeni roditelji, pak, su je željeli udati za mladog rimskog plemića po imenu Valerijan.

Na dan njihova vjenčanja, Cecilija je otvoreno govorila sa svojim mužem i rekla mu da je zavjetovala svoje djevičanstvo Bogu i bila je pod zaštitom anđela koji bi ga sigurno kaznio da kojim slučajem nije poštovao njen zavjet.

Valerijan, koji je bio poganin, želio je vidjeti anđela, i Cecilija je odgovorila da može ako postane kršćanin. Na ovo je on pristao i potražio papu Urbana, koji je bio sakriven u katakombama, zbog žestokih progona koji su tada vladali protiv Crkve.

Sveti Otac ga je ljubazno primio, poučio ga i krstio.

Na povratku kući, on je iznenada vidio anđela, u sjajnoj ljepoti, koji je stavio krunu na njegovu glavu, a drugu je stavio na glavu Cecilije, govoreći: “Časno nosite ove dragocjene krune; Donosim vam ih s Neba.”

Valerijan je bio ispunjen radošću i ispričao je sve što se dogodilo svom bratu Tiberciju, poganinu. On je isto tako, želeći vidjeti anđela, primio poduku i poslije Krštenja doživio je isto veselje i bio osupnut radošću i veličanstvom blaženog Duha.

Svo troje su kasnije položili svoje živote za ljubav Krista, uz pomoć njihovih svetih anđela.

Sv. Eulalija. Priča o sv. Eulaliji, djetetu mučenici, još je jedan lijepi primjer kako anđeli pomažu mučenicima.

Ova draga malena djevojčica, samo dvanaest godina stara, bila je dovedena pred brutalne suce, koji su upotrijebili svako sredstvo u svojoj moći da je zastraše i prisile da se odrekne vjere u Isusa Krista. Prijetili su joj se s najstrašnijim mučenjima i pokazali joj instrumente mučenja s kojima će joj mučitelji razdirati meso i lomiti kosti. Ali tri su anđela došla njoj u pomoć i tako je tješili i ohrabrili da joj je bilo drago trpiti za svog dragog Gospodina.

Anđeli su joj rekli što da odgovori sucima, koji su bili zbunjeni mudrošću i hrabrošću djeteta.

Vidjela je anđele, koji su bili blistavi i lijepi i koji su je nježno tješili. Jedan joj je rekao: “Trpi za našeg Gospodina Isusa Krista. On te voli baskrajnom ljubavlju."

Drugi joj je rekao: “Trpi, drago dijete, jer ćeš uskoro biti jedna od nas i uživat ćeš s nama zauvijek na Nebu.”

Treći je dodao: “Trpi hrabro, Eulalija, jer ćeš spasiti mnoge duše svojom postojanošću i primjerom.”

A zatim su sva trojica srdačno rekli: “Zar ne želiš biti naša mala sestrica?”

Riječi anđela ispunile su srce Eulalije takvom radošću i snagom da je uzviknula: “O, dragi Gospodine, kakve li radosti da si na mom tijelu napisao krvavim slovima znakove Tvoje patnje i rana!”

Konačno, bila je živa spaljena, a njenu dušu su anđeli odnijeli u Raj.





Sv. Vinko mučenik

U slavnoj povijesti desetaka tisuća mučenika koji su neustrašivo umrli u obrani svoje vjere, priča o sv. Vinku je jedna od najdivnijih.

Sv. Vinko je bio mladi španjolski plemić koji je bio progonjen po naređenju Dacijana, prokonzula, zajedno s njegovim biskupom, Valerijem.

Valerije je bio poslan u izgnanstvo, a sv. Vinko je bio osuđen na najstrašnija mučenja.

Prvo je bio raspet na mučilima. Njegove ruke i noge su bile istezane konopima i koloturima dok skoro nisu bile izbačene iz zglobova. Dok je bio u ovom položaju, njegovo tijelo je bilo brutalno čupano čeličnim kukama.

Vinko se samo smijao. Dacijan je mislio da su ga mučitelji štedili i naredio da budu bičevani. Ogorčeni svojom kaznom, oni su se vratili, odlučni zadovoljiti okrutnost svog gospodara, koji ih je huškao da upotrijebe svu svoju snagu i okrutnost. Počeli su snažno trgati i kidati njegovo tijelo, što su radili s takvom okrutnošću da su se njegove kosti i utroba mogle vidjeti. Što je više njegovo tijelo bilo osakaćeno, veći je bio užitak na njegovu licu.

Sudac, videći potoke krvi koja je tekla iz svih dijelova njegova tijela i zastrašujuće stanje u koje je bio doveden, morao je priznati zaprepašteno da ga je hrabrost ovog junaka kršćanina pobijedila. Molio je Sveca zbog sebe da ako ne ponudi žrtvu bogovima, da će barem odustati od naredbe da se spale svete knjige. Mučenik je to s prezirom odbio.

Dacijan ga je, sada razbješnjeniji nago ikada, osudio na daljnje mučenje, da bude spaljen na nekoj vrsti lomače. Svetac je radosno otišao na zastrašujuću spravu kako bi stigao tamo prije svojih mučitelja, tolika je bila njegova želja da trpi. On se radosno uspeo u čelični krevet, u kojem su prečke bile uokvirene kao kosa (za košnju), pune oštrih šiljaka koji su bili crveni i vreli od vatre koja je gorila ispod. Na ovoj užasnoj spravi mučenik je bio raspet po dužini i čvrsto vezan.

Dok se jedan dio njegova tijela pržio nad vatrom, drugi je bio mučen crvenim vrelim čeličnim pločama. Njegove rane su bile trljane solju, što je pojačavalo djelovanje vatre dublje u njegovo meso. Svi djelovi njegova tijela su bili mučeni na ovaj način, jedan za drugim, i svaki ponovno nekoliko puta. Otopljeno salo koje je kapilo s mesa podržavalo je i pojačavalo plamenove, koji su umjesto mučenja, izgledalo je, kako sv. Austin kaže, davali mučeniku novu snagu i hrabrost. Što je više trpio, izgledalo je da je veća unutarnja radost i utjeha njegove duše.

Bijes i zbunjenost tiranina prešla je sve granice; nije se više mogao obuzdati i neprekidno je ispitivao što je Vinko učinio i što je rekao, i uvijek mu je odgovoreno da je trpio s radošću i prisebnošću duha i izgledalo je da svakog trenutka dobiva novu snagu i odlučnost dok je ležao nepokretan na vatri. Njegove oči su bile okrenute prema Nebu, njegov um miran, a njegovo srce usmjereno na Boga u stalnoj molitvi.

Konačno, po naređenju prokonzula, bio je bačen u tamnicu, a njegovo ranjeno tijelo položeno na pod posut krhotinama lončarije, koje su nanovo otvorile njegove strašne rane i nanovo kidale njegovo ranjeno tijelo. Noge su mu bile postavljene na drvene nosače, jako raširene, i dana su stroga naređenja da ga treba ostaviti bez hrane i pića, i da se nikoga ne smije pustiti da ga vidi ili da govori s njime.

Kako je Vinko mogao izdržati ova paklena mučenja s takvom radošću?

Ponovno nalazimo odgovor: Bog mu je pomogao i poslao mu Svoje anđele da mu pomognu i da ga tješe.

Tamničar, videći kroz pukotine vrata zatvor ispunjen svjetlom i Sveca kako šeta i hvali Boga, obratio se i krstio.

Na ove riječi se Dacijan razbjesnio, i čak je zaplakao ojađeno. Sada se poslužio ljubaznošću, u nadi da će promijeniti Vinkovu odlučnost i naredio da se zatvoreniku dozvoli malo odmora. Vjernicima je bilo dozvoljeno da ga vide, i dolazeći u velikom broju oni su brisali i ljubili njegove rane, uranjali odjeću u njegovu krv, koju su čuvali kao sigurnu zaštitu za sebe i svoje potomstvo. Poslije ovoga, pripremljen mu je mekani krevet, u kojeg nije položen prije smrti, a zatim su ga anđeli trijumfalno odnijeli u Nebo.

Dacijan je naredio da njegovo tijelo bude bačeno u močvarno polje među raslinje, ali gavran ga je branio od divljih zvijeri i ptica grabežljivica.

Tada je bilo zavezano za veliki kamen i bačeno u more, ali je tajanstveno donešeno natrag na obalu i pokazano kršćanima. Oni su ga položili u malu kapelicu izvan zidina Valencije, gdje je Bog počastio ove ostatke s mnogo čudesa, kako nam govori sv. Austin.

Kasnije su relikvije donešene u Lisabon, gdje se časte u katedralnoj crkvi. Sv. Vinko je zaštitnik ovog grada.

Sv. Lovro

Tko nije čuo za slavno mučeništvo sv. Lovra, po mnogo čemu tako slično onom sv. Vinka?

On je također bio rođen u Španjolskoj, ali je otišao u Rim, gdje je bio bliski prijatelj Svetog Oca, sv. Siksta, kojem je služio u funkciji đakona.

Kada je sv. Siksto bio smaknut, Lovro je bio strašno žalostan što nije mogao umrijeti sa svojim poštovanim gospodarom. “Kamo idete, moj Oče,” uzviknuo je, “bez svog sina; kamo bez svog službenika?” Sv. Siksto je odgovorio: “Ne tuguj, moj sinko. Ja koji sam sada star i slab pozvan sam da malo trpim; ti si ostavljen za velike bitke, koje će se pričati za sva vremena.”

Ovo proročanstvo se ispunilo do posljednjeg slova.

Sveti Lovro je prodao dobra koja su pripadala Crkvi i dao novac siromasima. Tada je bio uhvaćen i više puta podvrgnut najokrutnijim mučenjima. Vidjevši njegovu veličanstvenu hrabrost, mnogi su se obratili, uključujući i jednog od stražara, po imenu Hipolit.

Njegova odjeća je bila razderana, i on je bio žestoko izbičevan. Poslije ovog njegovi mučitelji su mu pokazali strašne sprave za mučenje kojima su namjeravali zadati njegovom već izranjenom tijelu najstrašnije bolove. Svi njihovi pokušaji su bili uzalud. Ništa nije moglo narušiti njegovo strpljenje ili iznuditi iz njega krik ili uzdah. Naprotiv, smijao se svojim mučiteljima.

Sudac je tada naredio da ga se raspne na mučila, tako da su mu se rastavili zglobovi. Zatim, bio je izudaran bičevima koji su imali olovne kugle, i njegovo tijelo je bilo tako strašno osakaćeno da je mislio da umire.

Ali je čuo glas koji mu je rekao da je ostavljen za još veće kušnje. Ovaj glas je prouzročio veliko iznenađenje kod promatrača, i jedan od vojnika, po imenu Roman, je bio jako zadivljen. Vidio je lijepog anđela kako čisti znoj sa mučenikovog čela i krv s njegovih rana, tako mu dajući veliku radost.

Pogled na ovog lijepog anđela i radost Lovrova obratili su vojnika, koji se krstio i, kada je došao njegov red, umro je za Krista.

Izvan sebe od bijesa, sudac je naredio da se Lovro postavi na čeličnu spravu pod kojom je neprekidno gorjela polagana vatra.

Mučenik je molio svoje mučitelje da ga okrenu, govoreći, “Ova strana je već pečena”. Oni su to učinili. Malo kasnije im je rekao, “Sada sam potpuno pečen, dođite i jedite moje meso.” I govoreći to, usmjerio je pogled prema Nebu i predao svoju čistu dušu u ruke Boga.

Okrutni sudac i brutalni mučitelji su bili začuđeni. Nikada nisu bili svjedoci takve izvanredne hrabrosti za vrijeme takvih strašnih mučenja.



Sv. Venancije i anđeli

Sveti Venancije je bio petnaestogodišnji dječak, jednostavan i skroman, odani kršćanin nesalomljive hrabrosti u izražavanju svoje vjere.

Progonstvo kršćana je počelo iznova, i Venancije je saznao da ga poganske vlasti traže da ga uhvate. Daleko od toga da bi bježao od opasnosti, što je vrlo lako i mogao, otišao je ravno sucu i izjasnio se kao Kristov sljedbenik.

Umjesto da se divi junaštvu mladića, brutalni sudac se razbjesnio, naredio da ga uhvate, skinu njegovu odjeću i tako nemilosrdno tuku da bi zasigurno bio umro pod udarcima koje je zadobio od divljačkih mučitelja, da nije bilo veličanstvenog anđela, punog ljepote i snage, koji je odrezao konope kojim je bio vezan i u isto vrijeme udarao njegove mučitelje.

Venancije nije želio pobjeći. Anđeo ga je potkrijepio novom hrabrošću i iskrenom željom da umre za Krista. Za mučeničku krunu!

Sudac je tada naredio da bude obješen za noge nad vatrom, s glavom prema dole i otvorenim ustima, da bude ugušen dimom. Sa zadivljujućom smirenošću i hrabrošću, odbacio je ove nove pokušaje da se odrekne svoje vjere.

Videći njegovu postojanost u ovim mučenjima, sudac se posegnuo za obećanjima i nagradama, i poslao svog agenta, Anatola, da upotrijebi svo svoje znanje i da navede hrabrog dječaka da se odrekne Krista.

Venancije, prepun svete ogorčenosti, otjerao je glasnika od sebe. Čuvši za neuspjeh svog izaslanika, sudac je naredio mučiteljima da slomiju zube i vilicu Venancija čeličnim čekičima, i da ga tada bace u prljavu jamu gdje će umrijeti od gušenja.

Anđeo se ponovno pojavio i nježno izvadio mučenika iz prljave jame.

Venancije je još jednom stao pred suca, koji je pao sa sudišta na glavu i umro, vikajući, “Venancijev Bog je jedini pravi Bog.”

Upravitelj grada, postavši svjestan strašne smrti opakog suca, dao je naređenje da se Venancije baci lavovima, ali na iznenađanje ljudi, divlje životinje su ležale kod njega, nježne kao janjad. Mučenik, okoristivši se situacijom, podigao je glas i propovijedao mnoštvu koje se natiskalo u areni o vjeri i ljubavi Isusa Krista, kojem su čak i divlje zvijeri odavale počast i kojeg su slušale.

Porfirije, sveti i neustrašivi svećenik, pojavio se pred upraviteljem i rekao mu da je u ukazanju vidio sve one koje je Venancije obratio, kako nose veličanstvene krune i uživaju veliku slavu i sreću; dok, su njegovi progonitelji bili bačeni u mračne i strašne tamnice, u koje će uskoro biti bačen i sam upravitelj.

Nesretni čovjek je odbio slušati upozorenje i osudio Porfirija na smrt, a Venancija da ga vuku po zemlji posutoj trnjem i bodljikama.

Za vrijeme njegova novog mučenja, mučitelji su postali čudni i opsjednuti žeđu, i Venancije je stvorio izvor svježe vode, u kojem su oni utažili žeđ. Mnogi su se od njih, puni zahvalnosti Venanciju i diveći se njegovoj divnoj moći, obratili i, kao i Venanciju, glave su im bile odrubljene.

Poslije izvršenja kazne, strašna oluja se digla nad gradom, i opaki upravitelj je pokušao pobjeći, ali je umro bijedno.

Ovi slavni mučenici, čije smo priče upravo ispričali, samo su neki od miliona muškaraca i žena koji su dali svoje živote i prolili svoju krv za vrijeme strašnih mučenja u obrani svoje vjere i ljubavi za Isusa Krista.

Sveti anđeli nisu samo pomagali nekima od njih, nego svima, da podnose ne samo hrabro, nego i radosno barbarska mučenja kojima su bili podvrgnuti.

Trpljenje je zadatak svih u ovoj dolini suza.

Trpljenje je naš mali doprinos u Muci Našega Dragog Gospodina.

Sada ponavljamo što smo već rekli, jer je to tako važno, da je jedan od najboljih načina da učinimo naša trpljenja jednostavnim i lakim, moliti našega anđela čuvara da nam pomogne. To je zato, jer je on uvijek uz nas, spreman nam pomoći na svaki način, spreman priskrbiti nam svu naklonost od Boga, spreman dijeliti s nama svu svoju radost.

O, kad bi samo imali povjerenja i neograničenog pouzdanja u našeg anđela, on bi nas spasio od tisuća zala i priskrbio nam tisuću radosti i blagoslova!

Kad su anđeli mogli pomoći mučenicima u njihovim trpljenjima, mnogo više mogu pomoći nama u našim malim tugama.




Post je objavljen 04.08.2004. u 21:31 sati.