Poslijepodne prvi silazim u predvorje hotela. Naš recepcionar Radjeep i dva potrčka gledaju neki film na TV. Sjedam i pridružujem im se. Čini mi se da je film pri kraju, ali pohvatao sam sve o čemu se radi. Dva glavna junaka/heroja bore se protiv nekog generala ili tako nečeg u ružnoj uniformi sa hrpom ordenja. Bitka je u stilu najboljih kung fu filmova bez kung fua. Sva trojica imaju pivske trbušine i brkove jer što je indijac bez brkova. Imam onaj feeling kad si budan a misliš da ipak možda sanjaš. Gledam sugledatelje i smješkam im se. Smješkaju se i oni. Sumnjam da su razlozi isti. Nitko od mojih se nije spustio do kraja filma, da imaju TV u sobama pomislio bi da ga i oni gledaju i da kao i ja ne mogu skrenuti pogled. Kao da juriš u susret nesreći i gledaš ravno u nju. Ono što me spasilo od potpunog bezumlja bilo je da nije bilo, kao što u svakom indijskom filmu je pravilo, pjesme i plesa. To je vjerojatno bilo prije nego sam se spustio.
Danas popodne vrijeme je za shoping. Kupujemo male, dvije chupe za T., šalove i sl.
Počinjemo planirati odlazak. Sljedeći je Varanasi. A joj. A joj.
Post je objavljen 08.01.2005. u 15:00 sati.