Natrpani izlazimo iz stanice i istog smo trena opkoljeni vozačima taksija koji su u stvari đipovi i terenci. Početna cijena koju nam nude je 250 Rp., no T. pronalazi snagu za cjenkanje i spuštamo na 150 Rp (mada je realna cijena negdje oko 12 Rp.) Utrpavamo se no ima još jedno slobodno mjesto pa čekamo. Ne dugo jer naprijed ulazi mladi tibetanski redovnik i sjeda u sredinu. Pitam se zašto je osim vozača još jedan tip sa njim koji sjedi sa druge strane auta. Kasnije sam primijetio da je on lijevi žmigavac, koji kod svakog skretanja u lijevo pruža ruku kroz prozor i maše.
Ovo nam je prva "prava" vožnja automobilom u Indiji. Zamislite da sjedite u nekom vozilu i da se krećete cestom na takve načine da ste prilično uvjereni da u stvari sanjate. Da kamioni, koji jure izravno na vas punom brzinom dok vi isto tako ne usporavate, nisu stvarni, da je sve to igra, i da kad ste već došli dovde bilo bi blesavo baš sada poginuti. Prsti na nogama su skvrčeni prema unutra. Suputnikovi nokti zabijeni u vašu nadlakticu. I gledate i ne vjerujete. Možete se samo smijati i prisjećati najluđih vožnji u lunaparku.
Nema tu nekih strogih pravila. Vozi li se desnom ili lijevom stranom ceste. Pretiče li se druga vozila s lijeva ili s desna? Da li je truba legitimna zamjena za kočnicu? Da li se snima neki film pa su ovi ljudi koji se bacaju na stranu sa biciklima ili bez njih samo kaskaderi? Moramo li stići baš tako brzo na cilj?
Na sreću nailazimo na gomilu muškaraca koji stoje na cesti i oko nje pa usporavamo i polagano prolazimo kroz njih. Većina je bosa i izgleda prilično siromašno. Hladnoća samo povećava dojam siromaštva. Uočavam ljude u uniformama među njima. Usmjeravaju ih i postrojavaju. U rukama imaju debele štapove. Pa ljudi ovo je regrutacija. Da ne povjeruješ. Isprva sam pomislio da su štapovi radi lakšeg manipuliranja gomilom, ali kada smo prošli gomilu i nastavili sa desne sam strane vidio dva vojnika na straži od kojih je svaki imao granu u ruci. Vjerojatno su ih sami ubrali, a ne zadužili u vojnom skladištu. Pa ova Indija i nije tako opasna kada je vojska naoružana štapovima.
Vozač mi se okreće i zabrinuto pita nešto. Ja klimam glavom da je sve u redu. Skrećemo na neku pošljunćanu površinu i parkiramo pored nekog stupića sa crijevom. Ničeg drugog okolo osim male straćare 50 tak metara dalje. Žmigavac iskače van i juri do straćare, dok vozač dohvaća cijev i prčka nešto oko auta. Pa to je benzinska pumpa.
Koristim vrijeme dok čekamo da prolistam Lonely Planet i nasumce odaberem gdje ćemo početi potragu za mjestom za spavanje. Odabirem Deep Guest House i vozaču kažem da nas odveze do restorana Polo Polo jer je on blizu prenoćišta (ovo je trik koji je u Indiji vrlo koristan, a sastoji se da vozačima kažete da vas odvede do mjesta koje je blizu onoga u koje stvarno želite ići jer ako vas dovede do hotela uči će unutra i na recepciji zatražiti proviziju koja će se odmah odraziti na cijenu noćenja.)
Deep Guest House je ugodno iznenađenje. Posluga je ljubazna. Sve je čisto. Jedino što nema grijanja. Ljeti ovdje temperature rastu do 60+ C, tako da im je uglavnom ovakva hladnoća prilično strana. Izlazimo u shoping, kupujemo grijalicu kod nekog indijca i hrpu odječe na Refugee Marketu gdje robu prodaju tibetanski izbjeglice. Počinjemo se utopljivati. Sada još samo da pojedemo nešto toplog. Restorani pored kojih prolazimo su šatori (onakvi kakvi su kod nas vojni, veliki, dugački, unutra isto tako dugački stolovi sa klupicama), i mada mirisi koji se šire nisu neprimamljivi ipak tražimo za početak neko donekle čisto mjesto. Pronalazimo Om Cafee. Vlasnici su Tibetanci. Čisto je za indijske standarde i klopa je odlična.
Vračamo se u hotel, zamatamo u sve što imamo plus njihove troduple deke i spavamo do predvečer. Konačno dolazimo donekle sebi. Dovoljno da otiđemo prošetati do stupe.
Stupa je ovo na slici. Označava mjesto gdje je Buddha doživio prosvjetljenje ispod boddhi drveta. Samo drvo je sa druge strane stupe. Sve je okićeno šarenim lampicama zbog nove godine i Monlama (monlam su molitve za mir u svijetu koje tjedan dana redovnici neprestano mantraju). Malo više o tome ću napisati kasnije.
Na večeru odlazimo u jedan od šatora koji preporuča Lonely Planet (dalje LP). 6 palačinki, 5 čajeva, 3 čapatija i curd sa medom, kasnije siti i zadovoljni odlazimo na počinak.
Post je objavljen 05.01.2005. u 14:30 sati.