"Once, as my heart remembers, all the stars were fallen embers.
Once, when night seemed forever I was with you."
Ono što jako volim je sjetiti se vremena... možda ne vremena, možda samo trenutka. Sjetiti se točno određenog trenutka u životu, samo dok prolazite pored mjesta na kojem se dogodio. Znate onaj osjećaj kada vas miris ili pjesma odvuče u vremenu? Isto tako se može dogoditi i ako vas neko mjesto, možda sasvim obično i nebitno, poveže s nekim događajem koji vam je bio poseban. Prolazila sam kraj jednog mjesta, gdje davno nisam prolazila... tamo mi se dogodio jedan jako poseban poljubac. To je jedan od onih poljubaca koji je poseban sam po sebi. Potpuno nepovezan s ostalim događajima u vašem životu. Uopće nije bitno jel vi više niste s tom osobom, jeste li ikada i bili skupa, ili je to možda osoba koja je već godinama kraj vas... ali je taj jedan poljubac ostao poseban.
Mene je to mjesto opilo... okrenula sam se oko sebe s osmijehom i opet se našla u tom poljupcu. Osjetila sam svu onu struju koja je prolazila kroz mene te večeri i žarila dodire. Bio je nježan i topao poljubac, iako je vani bilo hladno... bio je to jedan od onih poljubaca koji tako dugo stoje u vama... bio je to poljubac koji učini da vam se izgube misli... poljubac nakon kojeg nije više bitno što će biti poslije...
"Once, as the night was leaving into us our dreams were weaving.
Once, all dreams were worth keeping, I was with you..."
Post je objavljen 16.07.2004. u 02:06 sati.