Tek tad sam primjetila da su vozačka vrata nekako jako navaljena na mene. Ništa, idem preko suvozačkog sjedala. Izađem van, i pogledom potražim bus. Sva sreća da je u međuvremenu došlo nešto ljudi do mog auta i mene. Jer, počela sam se osjećati kao da netko jako polako spušta ful crnu roletnu preko mojih kapaka kad sam ugledala autobus prevrnut na bok u jarku, uz cestu. Treća misao je bila: ja sam nekog ubila u tom busu! Donijeli su neku drvenu hoklicu bez naslona, čašu vode, malo me poljevali, malo mi gurali da pijem ( ko ono: pola pije, pola Šarcu daje). I svi su odjednom imali sto pitanja: kak se zoveš, kome da javimo, jel te šta boli. A ja sam samo htjela do onog prevrnutog busa da vidim ima li preživjelih. Nisu mi dali. Kako hitna, a ni policija nije stizala, čovjek pred čijom kućom se to dogodilo me stavio u svog žutog golfa i odvezao u bolnicu. Istek u auto sam se rasplakala. Kud baš danas, na rođendan da mi se tako nešto desi! Do bolnice sam se ipak toliko pribrala da sam mu dala moju adresu, pa je otišao mojima reći što se dogodilo. U bolnici su mi poslikali lijevu ruku, nije bila slomljena iako me jako boljela i imala sam valjda još dva mjeseca šljivu koja je mijenjala boju od ljubičaste na zelenu i žutu. Nikakvih drugih ozljeda nisam imala, osim malo stakla zabodenog po glavi i toj lijevoj ruci. Poslije sam ipak skužila da sam si malo poremetila statiku, pa imam povremenih problema sa kralješnicom, al to je sve ništa kako je moglo završiti. U busu je bilo malo putnika i hvala dragom Bogu svi su bili živi. Ozljeđena je bila samo jedna žena, imala je slomljena 3 rebra. Kasnije smo se i upoznale u bolnici. Nije me tužila i tražila bilo kakvu odštetu, a ta 3 slomljena rebra spadaju u “teže tjelesne povrede”, da su bila 2, bile bi lakše tjelesne povrede. Kako god, stvarno sam bila presretna što nitko nije jače nastradao.
Na bubi je bilo podosta štete. Lijevi blatobran i retrovizor su se doslovno stopili sa busovim limom, šoferšajba ( ili po hrvatski – prednje vjetrobransko staklo) je ispala cijela i pala ispred auta – i nije se razbila. Vozačka vrata su bila uništena, pukla letva volana, negdje nešto ispalo iz neke kugle, i majstor ga je jedva uspio popraviti do Božića!
Išla sam i na sud, dobila novčanu kaznu, ne znam koliko je nula bilo iza petice, al to vam je ona novčanica sa likom džozefa broza. Na kraju balade ispalo je da sam ja skrivila sudar zbog vožnje neprilagođene vremenskim uvjetima i bla, bla. Onaj naparkirani auto koji mi je zasmetao na cesti, i zbog kojeg sam prešla na drugu stranu, brzinom ata strašnomlata je nestao prije nego se policija nacrtala na uviđaju. Uviđaju – namjerno, tek je kasnije postao “očevid”. Ja se još uvijek ne osjećam krivom, i zahvalna sam mojima što mi ni onda, a ni nikada kasnije nisu prigovorili to što sam im uništila prometalo.
Sutra: saga o zelenku