...Vidim ti lice, čujem tvoje suze, gledam te kako piješ vodu iz izvora svoje boli. Riječima sam ti pokazao put do izvora, pokazao ti da te boli.
Čuo sam tvoj šapat prije nego li si zaspala, prije nego li si utonula u svijet suza, sakrila svu svoju sreću i svoju bol ponijela sa sobom.
Krik tvoje majke probudio je jutarnje zrake sunca. Zaprepašten pogled tražio je neki znak, pomoć. Bijele plahte pod kojima si tražila utjehu otkrivale su sve tvoje tajne. Nije te bilo.
Stajala si ispred njegovog prozora, sanjarila. Eh, prijateljice jesi li primjetila moju prisutnost? Sjela si na hladan kamen, suze su ispsivale njegovo ime, nisi imala hrabrosti viknuti. Stari drveni okvir za tebe je predstavljao ogledalo u drugi svijet, svijet u kojemu si nekada bila sretna. Ostala su ti samo sjećanja, sjećanja na trenutke koje je provodio s tobom. Pitaš se ljubi li i nju s takvom nježnošću, puhne li i njoj u kosu, ugrize nježno njeno uho, prođe prstima kroz njenu kosu, pogleda ju u oči i kaže Volim te!?
Položio sam ruku na tvoje rame, nisi primjetila. Spavala si otvorenih oči. Bojala si se zatvoriti oči, bojiš se odgovora na svoja pitanja. Pokrio sam te ogrtačem što si ostavila kod mene nakon naše prve noći. U džepu je bilo pismo. Pismo koje sam ti dao, moja lady. Nisam imao snage čitati, tražio sam narukvice koje sam stavio u pismo. Sjećaš li se tih narukvica?
Crnu narukvicu nosiš kao lančić, obješenu oko srca. U napadu histerije, tvoja je majka crvenu našla ispod tvoga jastuka. Jednom kada se probudiš sve ovo možda bude san. Zahladilo je, otišao sam kući...
...Danas se pitam, jesi li usamljena? Prolaziš li još ispod njegovog prozora u nadi da ćeš ga vidjeti bez nje? Zamišljaš li njega u predvorju svoga dvorca?
nadam se da ćeš mu jednom oprostiti jer tvoja je lađa prazna...
Post je objavljen 06.06.2005. u 12:14 sati.