Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/aboutagirl

Marketing

Leave me! Alone!!! (Please...)

Kraj je tjedna… ja sam gotova…

Nemam što za reći… A zapravo toliko je tu misli… Umornih. Pijanih. Misli.

Gađali su me otrovnim strelicama… malo ona, malo on, malo skupina njih, malo svi… Nisu mi javili gdje mogu naći protuotrov. Gadovi.

Umorna sam. Pretpostavljam. Nemam sposobnost trenutnog prosuđivanja u kakvom sam stanju. Koncentracija mi bježi u sekundi. S jednog problema na drugi. Ovaj put se ne zadržava. Ignoriram. Sve više.


Možda i uspijem u nekim stvarima koje me uopće ne budu razveselile. Da…jer u tome jedino uspijevam…
Ono što me možda i bi razveselilo, daleko je. Bez uspjeha. I zbilja ne može nitko reći bude bolje ili nešto. Jer ne bude! Ne vjerujem da budem ostvarila neke snove. Ne vjerujem da budem realizirala toliko ideja. Ili bar jednu. Najmanju, najveću- nije bitno! Samo jednu!!!!!!!
Ne vjerujem. Možda tražim nešto perfektno pa zato. Jer ne mogu drugačije to objasniti. U biti…ne znam. Zar zbilja previše tražim? Možda ne zaslužujem… Možda se ne trudim dovoljno… Možda mi nije suđeno… Možda je za moje dobro… Ali ne želim takvo dobro… K vragu… Ne tražim zapravo ništa.
Želite li popis mojih želja? Evo, potrudit ću se sastaviti što dulji…zbilja…sad ću se potrudit!

-Možda samo malo mira!
Neki kutak. Bez ispitivanja kako mi je. Bez kakvog centra pažnje. Bez glumatanja. Bez tuđih osuđivanja. Mir.
Dom, sastavljen od iskrenih osjećaja. Pa makar bio prazan!!!
Neko mjesto…s pogledom u nebo! Zvijezde…jedna ili tisući njih…-nije bitno! Želim samo gledati nebo. Na zraku. Pločniku. Travi. Krovu. Bilo gdje. Ali s onom crtom n-e-č-e-g-a.
A poslije toga… možda neke osobe. Možda nepostojeće. Ne znam. I samoću i ljude. Znači da, nepostojeće.
Možda tu određenu, samo jednu osobu… ali opet… mislim da niti ona kao takva zapravo i ne postoji! Jer ju ja želim…

… ne znam više…

Tu se negdje moje želje gube.

I trebam to. I ne…ne dobivam… jer to je očito perfekcija… ravnoteža… smirenost… pravilni otkucaji srca…
Daleko od gađenja… mržnje… ljudi… sebe!

O da… besmislen je ovaj post… Koliko se god ja danas trudila pisati nešto… Nema poante… Jer možda sam nezahvalna…
(Četiri zida i namještaj.
3 osobe s kojima kao živim.
Par osoba koje to nisu.)

Zbilja… Vjerojatno imam i previše toga…
(Možda zavaravanje.
Alkohol, cigareta, tableta!!!!
Ako već ništa drugo…)

Jer što neka čudakinja, mračnakinja, luđakinja…i što ja znam što sve ne, može dobiti od života…? I koliko uopće zaslužuje…? I koliko će to uopće cijeniti…? Možda je zato najbolje da nema ništa!!!!! Jer bilo bi stvarno previše da ima ono najmanje… Zar ne? Jer ona je kriva što joj na popisu želja nije postati direktor tvrtke…što se ne trudi u školi koja ubija i onu posljednju volju za nečim…što se njezin lažni smiješak gubi i iskrivljava…što kad ju mamica i tatica upoznavaju s nekim iznad nje ne odjene nešto kao prikladno…što odbija biti klon i slika tuđih viđenja…što se pravi da je okej sve to što nikad nije bilo…

...
Okej... ne želim. Ništa. Smanjujem popis na minumum. Samo... može koju otrovnu strelicu manje?
Ne? Ipak hvala...

Dead girl

Post je objavljen 03.06.2005. u 22:05 sati.