Saznala sam da se selimo u drugi stan.
Joj, kako me obradovala ta vijest. Konačno ću imati veće sobe, konačno se neću morati penjati uz brdo, konačno ću biti na jako dobrom mjestu i ono najbitnije, konačno ću se riješiti napornih i glasnih susjeda čija djeca doslovno žive na hodniku ispred mojih vrata. U svakom slučaju selidba u veći, ljepši i noviji stan je donijela puno radosti. Pogotovo saznanje da ćemo biti jedini na katu. Znači nema mogućnosti da opet imam naporne susjede.
I dok sam uživala u toj radosnoj vijesti i smišljala planove za novi stan, odjednom mi se dogodilo nešto što nisam očekivala. Rastužila sam se. Odjednom su mi počele nadolaziti sve lijepe misli vezane za sadašnji stan i odjednom sam se našla okružena svim onim stvarima koje će mi toliko nedostajati kada odem. Zanimljivo, sve one loše stvari kao da su postale tako male, tako beznačajne… a one lijepe počele su se redati poput slika u nekom albumu. Onda sam shvatila koliko je zapravo dragocjena tuga. Jer tuga mi je pomogla spoznati koliko ja volim ovaj mali stan i koliko je zapravo bilo dragocjeno vrijeme koje smo proveli u njemu. Nije uvijek bitan prostor, nije uvijek bitan luksuz, bitna je radost koju proživiš na nekom mjestu. I bitno je mjesto koje sebi učiniš sveto. A ja sam to imala u ovom stanu. Bio je to prozor. Zanimljivo, jel da? Sa ogromnog prozora našeg malog stana, pružao se jedan od najljepših pogleda koji sam imala prilike vidjeti. Boravila sam u dosta različitih stanova tijekom svog života, ali nikada prije nisam imala tako lijep pogled. Ova slika pored teksta prikazuje pogled s mog prozora. Na njoj se još puno toga ne vidi što pruža taj pogled. S lijeve strane se pruža prekrasno brdo prekriveno borovima, a pored zvonika crkve s desne strane, vide se Švicarske Alpe prekrivene snijegom. To je jedan od najsmirujućih pogleda koji sam imala prilike vidjeti… znala sam provoditi dugo vremena uživajući samo u njemu. Pogotovo kad padne noć, a sve obasjava samo mjesečina. A preko zime, kad je sve prekriveno snijegom, osjećala sam se kao u bajci.
Zato sam sad tužna. To je bilo moje sveto mjesto. Svatko ima neko takvo mjesto. Ti krajolici, ma gdje se nalazili, obnavljaju naš duh i prosijavaju svjetlost u naše duše. Nekad je dovoljan i samo kutak u sobi.
Meni je to moje mjesto bilo mjesto gdje sam znala predahnuti, pa makar i samo na tren.
Sad kada znam da je tom predahu došao kraj, tuga me podsjeća koliko je dragocjeno bilo to mjesto za mene.
Iako znam da selidba u novi stan nosi sa sobom puno više prednosti i lijepih stvari, ima jedna stvar koju neću moći ponijeti… moj prozor i pogled s njega.
Tako sam se još jednom uvjerila koliko je zapravo istinito ovo:
"Sve su promjene tužne, čak i one koje najviše želimo. Jer ono što ostavljamo to je dio nas samih. Treba umrijeti za jedan život da bi se ušlo u drugi."
Post je objavljen 03.07.2004. u 10:31 sati.