Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/umovanja

Marketing

Mobbing

U zadnje se vrijeme poprilično piše o mobbingu, jedan me blog podsjetio na to. Ne mogu sve zaboraviti, ali moja se situacija riješila, pa sada mogu s vremenskim odmakom i sa snagom koju sam potpuno povratila i ojačala, o tome malo više prozboriti.

Prije tri i pol godine promijenila sam odjel, ne svojom voljom, nas petnaestak je raspoređeno na druga radna mjesta. U jednom prijašnjem rasporedu moja kolegica, nešto starija od mene (5-6 godina) i njezina kolegica nešto mlađa od mene (2-3) godine, vrlo ambiciozne, vrijedne i one kažu pametne za razliku od svih ostalih budala i neradnika, daklem, one su postale šefica i kao neka zamjenica mog novog odjela.

Kako bi uspostavila novi poredak i autoritet u novonastalom odjelu, a budući da je došla sa SSS na šefovsko mjesto, trudila se višestruko zavladati strahovladom, terorom i zlostavljanjem… Jedan od pionira njezinog treninga bila sam ja. Nimalo sramežljiva, nimalo preplašena kao takva, ne slabog karaktera i ne nesređenih prilika, ne iz neke sumnjive sredine, prošlosti, socijalnog statusa, dakle, nisam baš tipičan primjer žrtve.

A bila sam žrtva, sa velikim Ž. I sada se katkad pitam što se to događalo da se nisam mogla othrvati na neki od načina – ranije? Što me je to kočilo da se suprostavim mobbingu koji se rasplamsavao sve više, uglavnom udruženim snagama moje šefice i njezine zamjenice? Jednostavno, strah i osjećaj nesigurnosti koji je ulijevalo njezino ponašanje, prijetnje, pokroviteljski ton, pa onda ponižavanje, omalovažavanje pred kolegama, podignu prst, ruka, mlatarenje, ukazivanje na očite pogreške koje sam napravila u knjiženju, dizanje istih na nepregledne visine, prozivanje na odgovornost, rečenica „znam te ja jaaako dugo…“, uvredljive riječi „jeli li ti glupa, luda ili slijepa?“, uhođenje, kontrola koja je van svake pameti „gdje si bila, kaj si tako dugo na zahodu?“, „stalno si na telefonu“, uzgredne primjedbe koje daju do znanja da sam UVIJEK pod prismotrom, da se broji svaki moj korak i pod povećalom je sve što radim i kažem, nemogućnost da započnem ili dovršim nekim slučajem započetu rečenicu, kontola u razgovoru s kolegama"o čemu pričate"; "vidim, imaš vremena za razgovore", njezini monolozi žrtve, kako je započela u groznim uvjetima u tom odjelu, što ju je dočekalo, koliko su njih dvije radile, što su sve sredile i uredile, i kako je bilo dok njih nije bilo, sve je to za naše dobro, i sve zahvaljujući njima dvjema…

Ovo je samo mala crtica, mali dio ponašanja koje je bilo svakodnevno, neki dan više, neki manje, uz često spominjanje da je ona grozna i živčana i povremenim pozivanjem mog imena u deminutivčiću. Da, deminutivčiću. I onda sam znala da sam nastradala, jer bih se u prvi mah opustila, pokušavala sam se ne fokusirati na neugodne stvari. Svjedoci su bili il ljudi iz drugih odjela, publika je uglavnom vrlo poželjna, tako je demonstrirala svoju moć, autoritet i potcrtavala s kakvim kretenima i lijenčinam i debilima ima posla. No, nitko nije mogao ništa učiniti, jednostavno zato jer ja tada nisam ništa pokušala, zgražanje okoline je jedno što je dobila. Slaba utjeha za one koji su bili (i još jesu) žrtve njezinog mobbinga potpomognutog pomagačicom.

Dok jednog dana, u nedjelju, nisam donijela odluku. Popeta na najvišoj stepenici kućnih lojtrica, stavljajući zavjesu, shvatila sam da je u svakom naboru njezin lik, da mi je u svakoj noći, snu, po danu i večeri, da je moj život počeo ovisiti o tome kako se ona odnosi prema meni na poslu. Jednom mi je sin rekao „Mama, hoćeš da mi to kažemo tati, pa da on nju sredi?“

Eh, moj sine, čin mi se da je lakše ženama koje su seksualno zlostavljane.(Čini mi se.) Da je meni moj šef, npr. rekao neku bezobraznu rečenicu tipa da imam dobre cice, guzicu ili da bi me rado j…. (nije loše, hehe), i da sam se požalila mužu, mislim da bi čovjek fasovao. Jaaako bi mu bilo nezgodno u tom duelu fizičkom i psihičkom. Ali, ovo… djeluje bezazleno… a ja sam često mislila da bi bilo dobro da sam mrtva i da bih to zaista željela. I sebi i njoj…

I onda, na tim lojtrama, sjetila sam se: zašto da samo ja uživam nedjeljom u dva? I, lijepo je nazovem, pismo sam imala pripremljeno dva sitno pisana A-4 formata, pripremljena za… nešto. Bila sam spremna ići do kraja (što god to značilo, zaista spremna: do direktora sektora i frime, do sindikata i dalje… sada su tu mediji, koji su nas senzibilizirali za tu problematiku….

I tako. Sat i četrdeset minuta smo razgovarale, jer ona, ipak , o sebi ima mišljenje kao o dobrom šefu, i teškom čovjeku. Želi da mislimo kako je dobra, puna razumijevanja, ali radoholičar u najboljem smislu. Uglavnom, sve što nam radi, čini za naše dobro, čini nam uslugu, jer kako bi nam bilo kod privatnika, i što ako se firma rasformira i ine bedastoće…

Kasnije, nakon još nekoliko naših okršaja u kojima sam ja odbila slušati povišen ton i bezobrazluk jednostavno okrenuvši se na peti, zatim gledajući je direktno u oči, zatim ne povisivanje tona i ne sudjelovanje u njezinim casual razgovorima o djeci, psu, mužu i kuhanju…. Napravila sam odmak, granicu preko koje ne može ući i ostavila me, hvala Bogu. Bila sam sretna kad je našla novu žrtvu. Sada ima dvije – tri žrtve i bili me svaka stanica u tijelu kada vidim što se dešava i kako je to podnosila žena koja je momentalno na porodiljskom. No, njima je malo lakše, ona je sada ipak posustala i nije više tako opaka. Danas je prema meni točno onakva kakva je trebala biti od prvog dana, i kakva je trebala biti prema svima.

Mobbing je kažnjiv, to je djelo bolesnih osoba, nitko nema pravo zlostavljati, vrijeđati i maltretirati nikoga, ni zbog čega. Kada se pogledamo u ogledalo i odlučimo više ne biti otirač: čvrstim stavom, pristojno, ali odlučno – napadači se povlače. Nju je poticalo moje crvenilo, nesigurnost, zamuckivanje, kad sam na rubu suza, ona se bečila sve jače, žile na vratu su joj bile vidljivije, sjaj u očima pogubniji. Orgazam, jedino što je blizu snazi tog osjećaja. Kad bi se smirila, onda je prilazila s deminutivčićima, i kao, oprašta mi, i neka ja njoj….

Ne smijem nastaviti, ne želim da me krene ono što sam proživljavala godinu i nešto. Ne želim se trovati, a niti podsjećati. Samo, jedno znam – nitko me više neće staviti u situaciju straha, nesigurnosti, nemoći, bespomoćnosti, gubitka samopoštovanja….i td…


Post je objavljen 02.06.2005. u 20:42 sati.