Zgodno je to kako se čovjek na sve navikne. Meni osobno je jako bilo teško naviknuti se na stres. Dvije godine sam se prilično mučila oko toga. toliko da sam se razboljela (doslovno), pa sad čekam da mi proanaliziraju onih pola litre krvi koje su mi iscjedili prošli tjedan. Mrzim bolnice, mrizm doktore (ne kao ljude, nego kao... ma znate), nikad nisam bila nešto jako ozbiljno bolesna, nikad nisam ni razmišljala o bolesti. Nije mi trebalo.
I tako... uspjela sam si uništiti zdravlje, ali svemu ima lijeka, pa ćemo i za to nešto naći. Možda je lijek samo u izvrnutoj psihi ili bilo čemu drugom. Nije bitno. Bitno je to da sam naučila biti mirna i kad je frka jer ne želim da mi se ponavljaju dani kao oni od prošle jeseni. Nikad više. Nema toga što toliko vrijedi.
Evo, danas sjedim na kavi s prijateljima i počenem razmišljati o tome što me sve čeka. I pomalo me strah da neću uspjeti, a opet ako sam izdržala mnogo teže situacije, izdržat ću i ovu. Čak i ako ne uspijem sve napraviti od prve, nije bed ako budem znala da sam dala sve od sebe. Nekad je faktor sreće taj koji zakaže. Nije mi išlo više od godinu dana, pa je vrijeme da sada krene. Zar ne? Bilo bi fer.
Pogotovo zato što se stvarno trudim.
Nisam od onih koji su rođeni pod sretnom zvijezdom. Malo toga sam dobila. Zapravo, sad bi mi se bilo jako teško sjetiti što sam stvarno dobila. I ne, ja se uopće ne žalim, jer ako već nisam imala sreću da imam sreće, bar sam se naučila postaviti u milijun situacija. Od toga kako raspolagati novcem, kako ga zaraditi, pa do toga kako naučiti nekoga da me poštuje.
Ne pokušavam sebe prezentirati kao super kvalitetnu osobu, nego pokušavam sama sebi napraviti mini psihoterapiju.
Ne mislim da sam po ičemu bolja od drugih, nego samo malo pomaknuta u smislu standarda.
I to što se sada kad je prekasno brinem o svome zdravlju (bar je za preventivu prekasno) je djelomično rezultat toga što sam neko vrijeme pokušavala zadovoljiti nečije standarde, pravila i očekivanja. A to ne ide. Jednostavno nisam stovrena za to. Jesam mirna, poslušna i uglavnom tiha, ali samo izvana. Ono što se krije u meni je golema energija kojom ja moram upravljati
Zato mi ježao onih koje sam pomalo razmazila pa shvatila kako griješim. Ja sam poput roditelja koji u najboljoj namjeri razmazi dijete, pa onda shvati grešku i lupa se po glavi kad nastanu problemi. I nitko u toj priči nije sretan dok i dijete i roditelj ne promijene ponašanje.
Ja sam ga počela mijenjati, ali mi se čini da su moja razmažena djeca pomalo zbunjena promjenom situacije, čak pomalo povrijeđena.
Ali, ja stvarno ne mislim odustati.
Post je objavljen 01.06.2005. u 16:12 sati.