Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/aboutagirl

Marketing

Knocking On Heavens Door

U svijetu živih mrtvaca
Gdje postoje tijela i pokreti
Živjela je sanom mudraca
Kojeg nikad nije uspjela ostvariti.
Odbačena od svijeta,
Svojih snova, ideala,
Gledati u nebo je stala.
´Da li gdje postoji spokoj bez muke…
Zna li itko gdje taj se kutak krije?
U dubinama mora ili nebeskoj visini…
Da li je tamo onaj koji sudbine šije?´.

...

Uže je puklo. Treptaj oka u kojem je pala činio mi se najkraćim ikad u životu. Gotovo bez zvuka. Lakoćom se srušila na pod. Da je ikad disala rekla bih da joj je u tom trenu bila oduzeta svaka čestica zraka. Ležala je toliko umrtvljeno. Mirno i spokojno. Valoviti, pepeljasti pramenovi kose mrtvo su pokrivali hladan pločnik. Bijela boja lica neprirodno je sjala pod blagim, umjetnim tračkom svijetla. Oči su zurile u neku praznu točku, bez pomicaja. Pune usne činile su se suhima i ispucanim, kao da traže kap vode. Kap neproživljenog života. Prašnjava odjeća napola je pokrivala ranjeno tijelo puno šavova. Cijelo tijelo, ležalo je, umrtvljeno. I samo.

Ali nije bilo. Tisuće pogleda bilo je upućeno ka beživotnoj točki koja je još prije trenutak bila umjetno živa. Tisuće glasova vrištalo je sada svojim ušutkanim tonom. Tisuće ruka bilo je upereno u tu sliku vlastite duše. Kako ju je samo jako bilo ubiti.

Oličenje njihove istine. Njihovih strahova, želja, propalih planova, tuge, grijeha.
Ona nije šutjela.

Slavili su pobjedu nad pogledom u ogledalo. Kao na balnoj večeri stvorili su boje života oko sebe, melodiju zraka i pokrete pobjednika. Grlili su se poput braće, slagali se poput prijatelja, gledali se poput ljubavnika.

Bacili su prvi kamen na odbačeno tijelo.

Bol. Iako mrtvo tijelo, izgledalo je toliko bolno. Svaki pogled, glas, uperena ruka činili su se poput udarca bičem na golu kožu. A bačeni kamen, činio se poput same oštrice smrti. A već, bila je mrtva. Nije bilo dosta. Oči koje su gledale u nevidljivi zid iza njih plašile su ih. Zarili su u njih oštricu i nasjeckali ih na komadiće. Osakativši i usne osigurali su da se više nikad ne nasmije. A u oči im je padao još uvijek predivni vrat koji se nazirao ispod kose. Par jakih ruku primilo je strane užeta kojim je obješena i stalo vući s obje strane. Tupo uže usijecalo se u kožu sve jače dok se ruke nisu umorile te ga pustile da padne u krv oko golih kosti. Uprljanom oštricom stali su rezati komade odjeće, te gaziti po njima. Zatim zabijajući je među meko meso i tvrde kosti častili su se kapljicama krvi koje su frcale po njima. Izmoreni svojim činom nasmijali su se još jednom slaveći svoju jakost.

Obrisali su krv s odjeće, te okrenuli leđa. Zadovoljni i nasmiješeni krenuli su dvoranom postojanja. Gdje se život rađa, te umire. Stvoritelji, pokretači i uništitelji. Odrezali su konac još jednom tijelu koje kvarilo je njihovu sliku svijeta. Izopćenica koja je progovorila. Duša koja se predala želeći umrijeti, sama. I to su joj uskratili. Zalupili su vratima mrtvačnice.

Miris očaja ispunio je dvoranu te vrištao za njima. Suze suhih zidova cijedile su se podom ispirući nečistoću njihovih koraka. Čestice čistog zraka tjerale su njihove uzdahe što dalje. Posljednje tragove njihovog lažnog svijetla gasio je spokoj mraka.

Ostala je ležati. Sama.

...

Duša je napustila nikad živo tijelo
Nasmiješila se mrlji postojanja svog.
Mahnula je sebi vrlo smjelo
I uputila se tamo gdje stanuje bog.
Kroz maglu sretne boje,
Neistraženih visina sreće,
Vidjela je putokaze svoje,
Te krenula tamo gdje nitko neće.
Gdje dah je vjetra čist
A svijetlost prirodna i jasna
Odbacila je pitanja sva,
Jer vrata iza vrtloga zasjala su, krasna.



Post je objavljen 31.05.2005. u 10:54 sati.