Vozdra svima, blogerice i blogeri moji dragi. Ma stiso me ovaj svibanj sa svih strana. Popustilo je, naravno, svaka sila za vremena..al ulijeni se čovjek ( pa i žena) kad jednom prestaneš redovito postati i počneš samo čituckati tu-i-tamo, sve teže je započeti ponovo...
Ma, ima nešto što moram zapisati, objaviti, a uopće ne spada u moju domenu – ono u smislu” ovo je blog za komentiranje običnih događaja jedne sasvim obične, ne pretjerano informatički potkovane mame, broj pilića : 2, naravno”. Ne znam koliko će biti zanimljivo, al je za moju dušu...Pa evo još jednom:
In memoriam
Zvao se Đuro. Rođen je u studenom 1923. Bio je jedinac u majke, male vrckave slavonke i dođoša, dalmoša. Taman je stasao u golobradog mladca kada je na ovim našim prostorima počela duga, mračna noć (kako je to lijepo nazvao Vrdoljak). Regrutiran je, naravno. Poslali su ga u Osijek, na neku brzinsku obuku, obukli ga u uniformu endehaovske vojske, gurnuli mu pušku u ruku, gurnuli ga rat, ne pitajući ga je li se djevojaka nagledao, noći probančevao, jesu li mu livade pokošene i želi li ostaviti svoju zlatnu dolinu. Tko zna je li on vjerovao da su hrvati napokon, ne pitajući za cijenu dobili državu, da je takva kakva je bila baš prava stvar i je li vjerovao da je za Nju vrijedno poginuti, pa i ubiti, na koncu. Tko zna je li imao vremena misliti o vremenu u kojem živi, kakve su im informacije uopće servirali, jer ne zaboravite, to su bile ratne četrdesete, prošlog stoljeća..."Studirajući" rat u Osijeku zaradio je upalu pluća, pa kako im se činio beskoristan čak i za topovsko meso, poslali su ga kući. Sreća je trajala do Nove Kapele, tu su ga skinuli sa vlaka i odjenuli mu opet uniformu, pravu, ustašku. I poslali ga za Požegu. Sretan što dolazi kući, ništa mu nije bilo važno. Ni što je ponovno vojnik, ni što se priča da će biti velike borbe, samo da ugleda rodnu kuću, majku i oca, a možda i dragu. Više od toga zaista i nije bilo. Tek što je putnu prašinu stresao, digla se uzbuna – partizani nadiru prema gradu, svi na trg javiti se po raspored. Na trgu sanduci sa oružjem, svi u trku hvataju pucaljke i povlače se prema jugu. Trči pustim ulicama voljenog grada, srce mu bubnja zaglušujući ditiramb, jedva da čuje i štreketanje mitraljeza koji sa Kalvarije dere po svemu što se miče u gradu. Trče i drugi. Nikom ništa nije jasno. naredba je da se povlače na zapad, prema Gradiški. Tamo su trebali pregrupirati snage, dobiti nove upute. Već izvan grada uspije sa sebe strgati sivo bijelu maskirnu bluzu ( američku, valjda) , malo se pribrati, ohladiti glavu u obližnjem potoku. Odlučio se da ide cestom, valjda zbog toga što se nadao nekom prijevozu, ipak je do Gradiške tridesetak kilometara. Nekoliko mjeseci kasnije doznao je da je time izabrao život, iako mu je možda bilo i žao. Oni koji su krenuli šumom, u klancu su naletjeli na zasjedu, svi su ubijeni. Satima je potokom iz kojeg je pio tekla crvena voda. Drugi, koji se ostali u gradu čekati osloboditelje, skupljeni su na jednom mjestu, postrijeljani i ostavljeni na uvid građanstvu. I za primjer. Jer to su bili narodni neprijatelji, koje narodna vojska, a u cilju zaštite naroda nemilosrdno tamani. Za primjer. danima su užasnuta mala slavonkica i njen visoki, suhi dalmoš prevrtali tijela mladića i tražili svoga sina jedinca. Sretni što ga nisu našli, a opet očajni što ne znaju ništa o njemu molili su svoje krunice, molili svoga svetog Antuna, molili svoje partizanske komšije...ali još tri mjeseca nisu saznali ništa o svom jedincu.
A on je zaradio metak u nogu, negdje na potezu Gradiška – Zagreb, malo je to sanirao ljutom, domaćom šljivom, povezao, i grozničavo boreći se za goli život došepao do glavnog grada. Tamo, rekli su im, skupit će se vojska, krenut će u protuudar, osvojiti ono što su izgubili. Naravno da se ništa od toga nije dogodilo. Povukli su se prema Sloveniji, sada dobro znanom rutom i zaustavili se na Bleiburgu. Slušao je on maksove riječi, razmišlja bi-ne-bi, ostao na onoj poljani, nadajući se poštenom završetku nečeg u što je bio gurnut, u čemu je ostao, a da ni sam ne zna zašto. A i noga ga je boljela, metak je još bio unutra. Noći strave istek su počele, svi znaju kako je to gore završilo, Đuro je bio jedan od sretnika koji je izbjegao da njegovo tijelo bude dio austrtrijskog tla, i krenuo je gonjen natrag, u hrvatsku. Mnogo puta bi zastao, pao, očajan poželio da ga ubije mladi partizanski dječačić koji je na konju jahao kraj njih. Ili brkata partizanka, ako bi zatražio malo vode. Vjerojatno bi tako i bilo da nije imao anđela čuvara u vidu jednog svog supatnika, liječnika iz Banjaluke, koji ga je vukao, bodrio, koji mu je ranu čistio.
Tri mjeseca je Đuro hodao po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Prolazio kroz sela, katolička i pravoslavna. U prvima uz cestu dobivao mesa i kruha, vode, a u drugima batina vilama, kolcima i inim alatkama. jedna stara, mudra ćena rekla je jednom : “ Ne daj Bože, što se podnest može”. I zaista, meni djeluje nevjerojatno da netko neishranjen, gladan, s metkom u nozi može tri mjeseca hodati, trpiti vrućinu, kišu, batine i zaraditi “samo tifus”. Baš to je moj glavni junak zaradio, vjerojatno velim uplivom svetog Ante kod svemogeg Boga, te zahvaljujući toj teškoj bolesti, a sasvim sigurno i milosrđu i čovječnosti nekog partizana, bio je on poslan na liječenje u veliku partizansku bolnicu u Karlovcu. Od tamo se prvi put nakon tri mjeseca javio kući.
Snalažljiv kakav je već bio, čim se malo oporavio, sprijateljio se on sa bolničkim osobljem, sa ostalim pacijentima, i u onom općem kaosu uspio si pribaviti dokumente i nekakve potvrde o partizanskom “stažu”...