Kad su u pitanju neki ljudi, nikad mi neće biti svejedno i ma koliko puta gledala istu priču, u nekim se situacijama neću snalaziti.
Problem je u mojoj glavi. Teško je njoj prihvatiti da se sve mijenja. Lakše je meni uljuljati se u neku konstantu, rutinu, sigurnost. Teško je preuzeti rizik i napraviti korake, ne skrivati se, ne lagati, ne pretvarati se.
Ali kad čovjek dođe pred zid, onda nema izbora. I ono što je u meni, samo su riječi koje žele biti izgovorene, rođene, stvorene. I sada znam da kad ih izgovorim, ništa se neće promijeniti.
Žao mi je što tako često razmišljam o tome da li će netko biti zadovoljan, da li će mu se svidjeti, što će on misliti... a ja? Hoće li se meni svidjeti, hoću li ja biti zadovoljna, što ja mislim o tome? A gdje sam ja?
Nikad do sada nisam o tome previše razmišljala. Zato se sada ovako i osjećam. Rastrgana i u kaosu.
Ali kad osjetim strah i strepnju, indiferentnost, kad me obuzme sreća, i kad se nadam nekim boljim danima, kad sam umorna i hiperaktivna....
Kad dočekam modro jutro, kad me dodirne dodir, kad me nasmiju snovi, kad stvaram planove, kad se veselim nekim novim ljudima, događajima i planovima...
onda sam živa.
Nikada do sada nisam ovako bila pomirena sa činjenicom da ništa ne ide na silu. Da jedino što mogu mijenjati su boje stakala svojih naočala, zidova, boje moje ulice.
I da jedino što ne mogu promijeniti su ljudi.
Oni koji izdaju, izdati će bilo kada, oni koji varaju, varati će bilo koga, oni kojima je svejedno, neće im postati važno tek tako.
I nikada kao sada nisam vjerovala u ostvarenje velikih snova. Ali sve se mijenja. Ja nisam ona ista cura od prije dva mjeseca, ja nisam ni blizu onoj od prije pola godine, i miljama sam daleko od one koja ću biti. Ali svaki korak je važan jer me vodi negdje, pa čak i ako je krivo, ako sam na potpuno krivom putu, bolje je nego stajati.
Prošle su dvije godine od velikog početka, a sada ponovno osjećam strepnju i iščekivanje jer sam vratila snove.
Ne znam zašto sa prestala biti ja.
Gdje sam se izgubila putem? U razočaranjima u ljudima.
Završit ću ovaj post rečenicom koju sam čula na jednom seminaru prošli tjedan. Ne mogu se sjetiti imena autorice, ali znam da je ona industrijska psihologinja. Odnosi se na ono čime se bavimo, na posao, ali lako ju je primjeniti na bilo koji segment života.
Post je objavljen 25.05.2005. u 11:38 sati.