Želio bih otići u zemlju tamnih snova
Tamo gledati kraljicu magle
Uživati u mirisu njenih crnih velova
I boli koji nikada ne prestaje
Želio bih već noćas otići daleko
Negdje na kraj svijeta, gdje ne poznaje me nitko
Na mirnoj površini noćnog mora lebdjeti
Okružen crnim gavranima i voljeti nakratko
Dok vrištim i drhtim, ushićen i u ekstazi
Nek moja patnja bude radost svijeta
A ja ću posve sam i bez svijesti
Zamišljati svjetlo na kraju oceana
I dok grebem po površini svjetla
A vrata savršenstva ostaju teška,
Nadgrobni kamen noktima si klešem
I s tri crna duha propasti plešem
Prvi se zvao razum, taj što me ubio
Dar s neba bješe poguban, jer sam ga izgubio
Drugi što me poput kapljice isušio
Sve je moje nade u trenu hladnom srušio
Al treći, što kao zvijer
Trgao je utrobu moju
Zvao se imenom sreće
Koja se nikada vratiti neće
Izgubio sam nadu, umrla je zadnja
Zatekla me nespremnog ta prejaka slika
Nesreća u obliku dijamanta crnog
I kaplja ružine krvi u moru iskrenih suza
Post je objavljen 24.05.2005. u 18:16 sati.