"Živjeti rock'n'roll je isto kao kada se nalaziš u pustinji, žedan si, a nigdje da nađeš vodu. Počinje da ti se svašta priviđa i na kraju počneš zaista i da vjeruješ da je san zapravo java"
24.8. 1977, Steve Diggle, The Buzzcocks
"Da bog da crk'o rock n'roll"
Mnogo godina kasnije, gospodin Elvis J Kurtovich
Nevjerojatno je koliko sličnosti se može naći između vladavine GW Busha i drugog albuma NYC petorke The Strokes! Bez obzira kakvu pizdariju učinio GW i njegova mu mila administracija ljudi još uvijek u dostatnom broju pronađu dovoljno energije da zaplješću i daju mu podršku. Noam Chomsky je pametno ustvrdio da je to s jedne strane zbog straha koji se zločesto uvukao u kosti Amerikanaca još od 9/11/01. Dakle, Bush je vispreno izmijenio onu despotsku formulu po kojoj se kaže: "Zavadi pa vladaj". U Bush-manskoj verziji to sada zvuči otprilike kao: "Zaplaši pa vladaj". S druge strane propagandni aparat iza ovog teksaškog tatinog sina je toliko moćan da bi se čak i Slobodan Milošević iz njegovih "niko-bre-ne-sme-da-vas-bije" dana mogao posramiti i upiškiti u svoje haške tople i duge zimske gaće.
Dakle, gdje se u sve to uklapa novi album grupe The Strokes? Priča koja daje objašnjenje takvome "uklapanju", započinje još od prije dvije godine, upravo neposredno nakon 9/11/01 kada sam dobio priliku upoznati momke iz grupe The Strokes. Još uvijek nepoznat bend u američkom viđenju popularnosti, The Strokes su se obreli u Pittsburghu ne bi li promovirali svoj dugosvirajući prvijenac 'Is This It' (američka verzija omotnice za ovaj album je tragično dosadna, bezlična i nedefinirana za razliku od jednostavne i erotikom nabijene omotnice za europski market). Svirali su pred nekih 100-tinjak posjetitelja u klubu gdje je takva posjeta značila da je klub bio popunjen do posljednjeg mjesta. Dakle, u tom malom klubu, zadimljenom i okupanom u miomirisima trave i pive The Strokes su otprašili svoj koncert za nekih sat vremena. Bez obzira na kratkoću svoje svirke, što se jednostavno dalo objasniti nedostatkom svoga vlastitog muzičkog materijala i ponosnim uzvikom "e, mi ne želimo svirati obrade drugih grupa", the Strokes su pokazali da su skupina solidnih muzičara koji su spremni da se zezaju i uživaju u onome što rade.
Ja sam nakon tog koncerta imao dug, prijateljski razgovor s gitaristom Albertom Hammondom i bubnjarem Fabom Morettijem. Razgovarali smo o svemu i svačemu. a u jednom trenutku je Albert rekao nešto što će se kasnije ispostaviti kao surova realnost buduće egzistencije grupe koja se još ne tako davno "kitila" pozitivnim feedbackom garažnog rock zvuka. "Sve je ovo OK, ali mi smo malo u strahu što neki ljudi iz diskografske industrije pokušavaju da nas objasne kao NAREDNU VELIKU STVAR" - bila je rečenica koju je tada izgovorio Albert. Ispostavit će se da je mlađani i inteligentni Albert bio itekako u pravu govoreći o ovoj vrsti straha. Taj prvi album je bio ništa novo i epohalno u okvirima rock muzike, no zasigurno je predstavljao pravo osvježenje nakon svih mogućih muzičkih pizdarija upakovanih u "mijenjam-veličinu-grudi-svaki-drugi-dan" Britney Spears albuma, ili "jebo-te-pa-mi-nemamo- grudi" 'NSync albuma. Konačno se u ovdašnjim medijima ponovno moglo čitati, gledati i slušati o garažnim rock bendovima. The Strokes, the White Stripes, Detroit Cobras, the Mooney Suzuki, itd. su ispunjavali stupce main stream magazina istim intezitetom kao što su to činili u underground magazinima koji su se bavili isključivo "garažnom scenom". Dakle, nešto vrlo pozitivno se desilo s tim prvim albumom.
Dvije godine poslije situacija se umnogome izmijenila. Julian i njegova raja postali su dio velike diskografske mašinerije koja funkcionira po već spomenutom principu: Napravi-Plasiraj-Samelji Do Kraja! Dakle, u osmom mjesecu ove godine ponovo sam se sreo s Albertom, ovoga puta u NYC u kome su provodili posljednja 3 mjeseca stavljajući finalne dodire na novi album, 'Room On Fire'. Izgledao je kao netko tko je skinuo veliki teret s ramena. Posve razumljivo jer oko ovoga drugog albuma stvari nisu išle baš kao podmazane, počev od pronalaženja prave formule za uobličavanje njihovog zvuka (čitaj: pronalaska pravog čovjeka za producentsku palicu) pa sve do toga da Julian nije imao dovoljan broj "kvalitetnih" tekstova koje je želio uvrstiti na ovaj nosač zvuka. I baš tu, za vrijeme moga boravka u NYC počeo sam čitati u elitnim magazinima, koji nisu imali baš puno dodirnih točki s r'n'r muzikom, maratonske tekstove nabijene do kraja hvalospjevima i glorificiranjem za ono što the Strokes znače za današnju rock scenu. Jebi ga, kada netko tko doista voli rock muziku vidi da je Justin Timberlake na MTV-ju "ozvaničen" kao netko tko ima daleko bolji materijal od, recimo, pokojnog Johnnyja Casha, e onda zbog straha (eto ga prva sličnost s GW Bushom) počne ista rock duša da vjeruje kako su the Strokes spasitelji.
Mjesec dana kasnije, sjedeći u mome domu u Pittsburghu, čika poštar me je počastio propagadnim materijalom i promotivnim CD-om (nije za prodaju,heh…) koji je trebao da mi objasni značaj i važnost onoga što će 'Room On Fire' značiti na svim top listama. Pismo je bilo potpisano od strane gospodina Jima Merlisa iz RCA koji je i na prvom i na ovom drugom albumu zadužen za to da stranom pressu objasni (moram priznati, vrlo spretno) kako rock muzika započinje zapravo od the Strokes, a sve prije je bio dio "crno-bijelog Svijeta". Dakle, nakon papirne ode Velikanima Rock Prangijanja, sjednem i odslušam muzički materijal uz bocu Grgich vina… I sada zapravo dolazi najkraća recenzija jednog CD-a: Vino je bilo fantastično. Album je prosječan i ništa više. Točka.
Dečki su i dalje fini i kulturni. Julian nam pokušava objasniti da je on "bad mother fucker" bez obzira što mu je tata jedan od najutjecajnih show business ljudi u gradu Velike Jabuke i bez obzira što je ova petorka pohađala vrlo skupe privatne škole i tome slične street-blues priče. Nažalost, the Strokes su samo jedan prosječan bend s natprosječnom propagadnom mašinerijom. U muzičkom svijetu u kome dominira Justin T., ta ista mašinerija nam pokušava izjednačiti njihovo životno iskustvo iz privatnih NYC škola s životom u trailoru gospodina Iggyja Popa. E pa, jebi ga, nije to isto! Nadalje, Julianovi tekstovi su toliko napucani kompliciranim emotivnim nabojima da poslije čitanja (a ne slušanja) istih čovjek pomisli kako je Lou Reedov 'The Raven' dječja igrica. Više emotivnog ljubavnog naboja se moglo pronaći u, recimo, samo jednoj strofi pjesme 'Oh Oh I Love Her So' the Ramones, negoli što će to the Strokes napraviti za svoga cijelog muzičkog života.
U svakom slučaju zaključak je da ukoliko se osvrnemo na 2003. i ono što nam je išta ova godina ponudila na muzičkom pladnju, pamtit ćemo je po daleko boljim muzičkim ostvarenjima grupa poput My Morning Jacket, The White Stripes, posthumni Joe Strummerov album 'Streetcore', australskih The Jet, Kings Of Leon, njujorških Yeah Yeah Yeahs i zasigurno novih kvalitetnih radova Stinga, Davida Bowieja, Iggyja Popa i Neil Younga.
Ako vam netko pokloni za Božić novi album the Strokes obavezno GLEDAJTE POKLONU U ZUBE!
Zoran 'Ne'š Mene Kupit Za Pare (malu svotu)' Mišetić
zorandiana@msn.com
4. prosinca 2003.
Post je objavljen 23.05.2005. u 19:14 sati.