Prije nekih 14 godina (al’ vrijeme leti!) Rambo Amadeus, Elvis J Kurtovich i moja malenkost smo na otvorenju neovisnog radija Radio CD sjedili i raspravljali o tome zašto i najveći svjetski muzički gubari ponekad “ubodu” hit ploču (pjesmu) pa se vinu u visine svetog dolara i nepristojnog kiča. Rambo je tada i Elvisa i mene “počastio” vrlo jednostavnim razmišljanjem na gore spomenutu temu. “Jebi ga, imaš muzičare koji nit’ smrde nit’ mirišu. Takvi muzičari prave albume koji nit’ smrde nit’ mirišu, pa onda jednom u 100 godina ubodu u sridu pa naprave hit i pare. Problem je što nakon tog praska oni opet postanu prosječni i ništa više” završio je mudro gospodin Antonije Pušić aka Rambo Amadeus.
14 godina poslije “nit-smrdi-nit-miriše” albumi i muzičari koji ih prave nisu rijetkost. Moby je najbolji primjer za takvo što. Kad je u pitanju potreba da se “ispolira” poetika duše ovoga “dečka bez dlake na glavi”, te njegov kontroverzni karakter začinjen vrlo brojčano impresivnim, ali u isto vrijeme sramno lošim back katalogom, ja sam vjerojatno najmanje objektivna osoba koja bi to trebala učiniti. No, kako sam ja slušao album, te kako sam se malo napatio s Mobyjem, red je i da se Moby napati malo s mojom malenkošću.
Ja zapravo nikada nisam obraćao puno pažnje Mobyju sve dok tamo negdje u prvom dijelu 2000. godine nije izašao njegov zasigurno najbolji album ‘Play’. Dakle, nakon tog albuma i činjenice da će svih 12 ˝ pjesama sa istoga vispreno pronaći put ka svim mogućim TV serijama, reklamama, a bogami i djelima s celuluidne vrpce, ja doista nisam imao nekakvo visoko mišljenje o Mobyju. Zapravo, nisam uopše razmišljao o njemu. To ide na moju prostu balkansku dušu. Fantastična fuzija gospela, bluesa i techna koja je tako znalački ispunjavala ‘Play’ od prvoga do posljednjeg tona, učinila je to da se i u mome oku ukaza suza za pregalački rad Druga Mobyja. Te pjesme s albuma ‘Play’ će zasigurno ostati zauvijek cementirane u moju podsvijest jer u to vrijeme sam radio dva posla u SAD, a jedan od tih poslova je bio posao pomoćnog nogometnog trenera u Bethel Park High School.
Dakle, imali smo mi tim i u timu različite likove od kojih će mi u lošem sjećanju uvijek ostati jedan razmaženi produkt bogatog visokog američkog društvenog staleža, kome je stari kupio MP3 kada su svi drugi o tome mogli samo maštati. Problem je što je momak bio očajan kao igrač (totalna nula) tako da smo ga stalno držali na klupi, a on je “ubijajući vrijeme” na svome MP3 plejeru vrtio do iznemoglosti cijeli ‘Play’ album. Iz tekme u tekmu, iz dana u dan, ja sam kroz njegove slušalice slušao ‘Play’. Dokaz je to da se uz lošeg igrača može slušati dobro muzičko djelo, što ‘Play’ zasigurno jest. No, ovdje treba stati i napraviti nekoliko koraka unazad. Za sve vas koji ste u potrazi za kratkim tečajem glede mini-elektronike, vrlo je bitno da znate i razumijete da je Moby zapravo producent koji je izvukao techno iz crne sjene i dovukao isti muzički smjer do jake svjetlosti muzičkog mainstreama. Uostalom nije bez razloga da su milijuni sljedbenika pop zvuka počastili ‘Play’ svojom pažnjom i kasicom prasicom, te Mobyju osigurali vrlo važno mjesto na ljestvici privatnika (Moby je ponosni vlasnik Čajane u NYC). Taj album je imao sve potrebne začine (melodija, pucanje po akordima, pjevljive refrene) za stvaranje pravog muzičkog pop jela na kome su Mobyju i mnogo zajebanije perjanice muzičko-gastronomske kuće jako zavidjele.
Moglo bi se čak ići i do toga da se kaže da je Moby uradio za techno isto što su, recimo, Blink-182 uradili za punk-rock u Americi. Naravno, to bi bila kompletna rasprodaja Mobyjevog talenta i jake ambicije. Bilo bi mnogo bolje i uputnije reći da Moby ima dovoljno mozga u njegovoj glavi te da je postao veoma prisan sa putićem od njegovog NYC apartmana do njegove NYC Banke. Čovjek je jednostavno provalio fol. Uradiš jedan dobar album i onda na osnovu tog jednog dobrog prodaš još koju gomilu “nit-smrdi-nit-miriše” albuma. Dakle, to je razlog, žao mi je to reći svima onima za koje Moby nije Dick, da novi Mobyjev album ‘Hotel’ ne zaslužuje da na njega potrošite svoj teško zarađeni novac. Da se razumijemo, ‘Hotel’ nije loš album, per se. Čak štoviše, slučaj je obrnut. Njegov kompletan zvuk je prihvatljiv i fer, pa čak i kada se moj istančani sluh “borio” sa svim ambijentalnim zvukovima, soul i house sempliranjem i tome sličnim zezancijama. O ovom albumu trebate razmišljati na vrlo racionalan način: Mobyjev posljednji album ‘18’ nije imao niti približnu količinu magije koja se nalazila na ‘Play’, a ‘Hotel’ je lošiji od “broja”. Sjećate se ‘We Are All Made of Stars’ koji je bio kakav – takav uspješan singl s albuma ‘18’? ‘Hotel’, ruku na srce, ima također jednu takvu pjesmu, ‘Beautiful’. No, isto tako treba biti iskren te priznati da je ta pjesma onako malo komercijalno ljigava .
Ovo je pitanje koje bi Moby vjerojatno trebao pitati sam sebe: ”Da li je doista potrebno uspješnu formulu ponavljati ukoliko originalni postulati nema šanse da budu dostignuti?”. Hm, ipak na albumu ima jedna pjesma koja zaslužuje aplauz. Riječ je o preradi New Order pjesme ‘Temptation’. Obrada je, baš kako to i dolikuje Mobyju, usporenija i ogoljenija negoli što je to odsvirano od strane New Order. Drugi CD na ‘Hotel’ je iznenađujuće pun elegancije koja se očituje u Mobyjevoj ljubavi prema zračnim lukama, zgradama i, naravno, hotelima. Ovaj drugi CD je više-manje tu da vas totalno umrtvi. To mu dođe kao injekcija kod zubara . Znate da vam je zubar rovario po čeljusti, ali vas i sat vremena nakon toga bol ne stiže jer dobili ste injekciju od koje vam je vilica utrnula i od koje ne osjećate apsolutno ništa.
Tko zna? Možda ovo za nekoga bude epohalno muzičko otkriće? Ono što ja znam je to da je ‘Hotel’ kolektorski album i ništa više. Dakle, ukoliko volite Mobyja bez obzira na sve muzičke pizdarije koje vam on u zadnje vrijeme servira, onda ćete meni poslati ljut e-mail, a njemu koji dolar. Uostalom, u Čudesnom Svijetu Privatluka sve se svodi na one koji toče i oni koji popiju.
Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
14. ožujka 2005.
Post je objavljen 23.05.2005. u 18:59 sati.