Oprostih se od svojih domaćina u Zlataru.
Na samom izlasku iz grada zaustavila me obitelj Rod. Pekli su dva odojka kako bi dostojno proslavili prvu pričest. Naravno, zahvalio sam se na odojku i gemištu, popio mineralnu i nastavio pješačenje.
Iza mene osta grad i naselja kojim je okružen: Belec, Borkovec, Cetinovec, Donja Batina, Ladislavec, Martinšćina, Ratkovec. Oko Belca su još naselja: Gornja Batina, Donja i Gornja Selnica, Juranšćina, Peetruševec, Repno, Šćrbinec, Vižanovec Završje Belečko i, zamislite, Znož.
A ispred mene već se nađe umiljato Mače. S naseljima Delkovec, Frkuljevec, Mali i Veliki Bukovec, Mali i Veliki Komor, Peršaves i Vukanci.
A u središtu Mača smjestio se moj davnašnji dobri znanac Radek Brodarec, mila moja Annie de Mennie.
Oni stariji ga se sjećaju kao izvrssnog pjevača kajkavskih (i ne samo kajkavskih) pjesama, a oni mlađi će saznati za Radeka na ovogodišnjem koncertu u Maloj sportskoj dvorani, kojega Radek priprema kao obilježavanje 40 godina pjevanja i sviranja.
Radek, negdašnji vunderkind, svira 32 instrumenta. Sve žičane i sve puhačke instrumente. Meni je na glasoviru odsvirao samo dio repertoara kojim će počastiti publiku u Maloj sportskoj dvorani. I, mogu vam reći, uživao sam. Kao što sam uživao prisjećajući se negdašnjih druženja.
Radek je svoju pjevačku karijeru, rekoh, započeo prije 40 godina, na festivalu kajkavskih popjevki u Krapini. Pjevao je pjesmu Na Sljeme i kao trinaestogodišnjak postao ljubimac brojne publike, svih uzrasta, od 7 do 177 godina. Naročito ga je volio Josip Broz Tito, koji mu je i darovao zlatni sat, Schaffhausen, za koji Radek kaže da ih takvih ima svega pet u svijetu.
Radek je pjevao na svim kontinentima, a Europu sam skoro prepješačil onak kak ti sad hodaš Hrvatskom.
Sjećam se da je pjevao u pariškoj Olimpiji i to je tada bila senzacija, jer mu je na koncert došao i sam Charles de Gaulle. De Gaulle ga je pozvao sebi u goste, a to su ondašnje novine popratile brojnim reportažama. Naravno, Radek nikad nije zaboravio gostoljubivog generala, pa kad je ovaj umro, otišao mu je na pogreb.
Radek oduvijek živi u Maču. A kam bi drugam išel. Tu imam lepu staru hižu u kojoj je gostiona, a pokraj sam si napravil malu hižicu od 300 kvadrata, kaj nam ne bi bilo tijesno, kaže.
Poslije smo napravili nekoliko fotosa u Maču, a potom me Radek odveo u Sutinska vrela. Tamo smo se osvježili hodajući praznim bazenima.
- Ti bokca, kaj to nije sramota. Kupalište u kojoj su se kupali najugledniji europski uglednici, od Marije Terezije do ne znam koga, zjapi prazno.
Oprostismo se negdje oko podne. Radek mi je pokazao kraći put, preko brijega.
Na kraju ga pitam bježi li mu još sama noga na Sljeme?
- Joj, Kemo, a kaj bi. Sad beži, al od Sljemena!
Jest da je sve ono haj, haj uživaj, ali gotovo sam noge putem ostavio. Jer kad se u Zagorju počnete penjati uzbrdo, e onda nikad ne znate kamo ćete stići.
Ali, o tom putu preko Svetog Vida do Svetog Križa Začretja, pisat ću poslije.
Naime, danas odmaram, jer sam ionako prešao puno više nego što sam planirao na početku puta.
Post je objavljen 23.05.2005. u 15:16 sati.