Još par riječi koje su bile upućene jednoj meni jako dragoj osobi koja je tako iznenada uletila u moj život, osvojila moje simpatije, i tu je negje u blizini stalno, ali nije uz mene... a željela bi da je...
Tako rijetko sretnem ljude koji me uspiju oduševiti s nečim (sa onim što jesu), još rijeđe sretnem one koje bi mogla zavoljeti, ili one pred kojima imam potrebu biti samo iskrena, slobodna, baš onakva kakva zapravo i jesam... Tako rijetko sam u životu poželjela nekoga poljubiti, maziti, grliti, a on kao da je rođen da bi u meni probudio takve želje.
Radi njega sam upoznala svoje drugo ja, neke strane sebe koje do sada nisam poznavala,ali radi njega sam odbacila i svoje duboko ukorjenjene stavove o pojedinim stvarima, pa čak i po strani ostavila moral(eh, da taj moral koji uvijek zastupam). A zašto???
zato da bi si dozvolila klecanje koljena, par poljubaca koji se pamte, par drhtaja u njegovom naručju, da bi si priuštila luksuz zvan nježnost...malo zabranjene nježnosti!
Ali ne žalim! Bilo je to vrijedno svega!!!
U mraku lutam tražeći put
do tvog srca...
tražeći toplinu tvoje ruke,
i vedrinu tvog osmjeha...
Hoću li naći traženo?!
Hoćeš li mi pružiti ruku
i dozvoliti da ti budem blizu...
Hoćeš li izgraditi zidine,
visoke, hladne i nepremostive,
a ja okrenuti leđa
i s vjetrom nečujno otići...?!
Neočekivano si ušao u moj život
i dotaknuo me...
Voljela bi da tu i ostaneš...
ali bliže....
puno bliže....
Post je objavljen 23.05.2005. u 15:00 sati.