Osjećao sam se kao neki lik iz starih crno bijelih filmova;šetajući Maksimirom u predvečerje razmišljao sam zašto u životu ne bude sve jednostavno i zašto ne gledam preko ceste dok prelazim ulicu u kišnoj noći usred Zagreba.Pokušao sam dozvati sliku tog momenta u sjećanje,ali jedini jasni kadar mi je bio onaj dok sam gledao za Fordom kako nestaje u noći.
Deda Ivo,kojem bi nekako više pristajalo ime Vincek,ispričao mi je svoju priču o snažnom ocu koji je oduvijek bio glava obitelji i čijoj se riječi nije moglo prkositi uprkos njegovim postpoznim godinama koje nisu ostavljale previše traga na njemu.Pokazivao mi je slike gospodina Alberta,neke stare i požutjele iz Prvog svjetskog rata;Albert na snažnom Doratu,sablja položena ukoso preko ramena,lice u poluprofilu koje je pokazivalo odlučnost s dozom neke otmjenosti,obrva lagano podignuta kao da neprijatelju govori:Klekni!
Bilo je tu i slika s nekoliko za ono doba vrlo sređenih mladih dama sjajnih očiju koje su podsjećale na filmske glumice tridesetih godina,mogao bih se zakleti da je na jednoj slici uz njega ponosno stajala Greta Garbo,meni osobno najdraža,mada se njen čaroban osmijeh rijetko mogao vidjeti,ali njene oči...Da.Sjetih se očiju mlade apotekarice Anje,koja me podsjetila da još postoji nepatvorena ljepota žene,prekrasno lice kojem ne treba šminka da bi naglasila,nego više da bi prikrila ljepotu koja je plijenila ne samo pogled,nego i dušu,dajući njenoj prisutnosti neku mističnu,neobjašnjivu notu posjedovanja u smislu osjećaja da se ne možeš od nje odvojiti dok ona sama ne ode.Otišla je te večeri bez nekog posebnog objašnjenja i osjetih potrebu da je opet vidim,da je pokušam razumijeti i pitati je mogu li ikako postati češći gost u prostoru koji je opkružuje.Naravno,kroz neki apstraktniji pristup koji uključuje elemente nenametljivosti uz naglasak na približavanje,govor tijela i sve što uključuje najstarija igra na svijetu-zavođenje.Erotika,riječ koja samim izgovorom donosi neku toplinu u grudi koja se širi prema grlu i sužava ga,a zatim se spušta prema sredini tijela razgaljuje u trbuhu i pokreće nas dolje gdje smo najosjetljiviji.Svatko erotiku doživljava drugačije.Meni je ona spoj boje,mirisa i okusa;crvena,crna,vino,jagode,mošus;zatim ton uzdaha,drhtaj,opuštanje,svijeće,divlje parenje,san.Koža.Svila.Prije svega pogled.Kroz njega možeš nazrijeti ponudu,ponekad je vidjeti otvoreno:Tu sam,uzmi me..;ali nekako je meni osobno draži onaj pogled koji govori:osvoji me.Tada postajem lovac koji svoj plijen lagano obilazi,dajući mu do znanja da ga je zamijetio ali ne drži za prioritet da prolije krv odmah .
Zločin i kazna.
U iščekivanju koje prerasta u nervozu,plijen se sam baca u ralje dominantnijeg.Zločin je posjedovati erotiku,a ne ponuditi je onome koji zna kako je najbolje konzumirati.Odlučio sam sutradan potražiti Anju u Ljekarni.Moram je opet imati.Probudila je u meni nešto više od želje za erotikom.Pritisak u grudima bio je sve jači.Pitao sam se da li je i Albert,onako snažan i odlučan imao osjećaje prema ženama ili ih je samo koristio za zadovoljavanje svojih prirodom nametnutih potreba.Deda Ivo je govorio kako je Albert kao mladi kapetan austrougarske vojske bio poželjan ženik,ali je radije provodio svoje večeri svaki put s drugom djevojkom,mada to okolina i nije baš blagonaklono prihvaćala.Ali žene su ga voljele.U drugom svjetskom ratu bio je suradnik u sjeni,taktičar koji je našu vojsku usmjeravao upravo tamo gdje su nacisti bili najranjiviji,svaki puta im donoseći goleme gubitke što je rezultiralo njihovom kapitulacijom.Pričalo se da nije bio blizak samo s Maršalom,nego je preko svojih bliskih suradnika davao savjete i samom Churcillu glede vojne taktike,a bio je blizak i sa Staljinovim vojnim vrhom.Pitao sam se koliko je istine bilo u tom glorificiranju Alberta,ali deda Ivo kao da je naslućivao moju sumnju,pa je iz pokrajnje prostorije,vjerovatno spavaće sobe pokojnog donio staru drvenu kutiju punu požutjelih dokumenata s žigovima Titovog,Staljinovog i Winstonovog kabineta koji su potkrijepili njegovu priču,jer to su bili povjerljivi dokumenti koji su svjedočili o prisnom odnosu Alberta s velikim vođama proteklih vremena.Tito ga je pozivao na proslavu obljetnice oslobođenja Beograda,Staljin mu je čestitao rođendan,20.11.1946.,a Premijer ga je jednostavno pozivao u lov na lisice."..and please,bring your sljivovica,my dear friend.It makes my mind clear and I feel so strong and easy."Deda Ivo me je zamolio da o ovome nikome ne govorim,ja sam mu to i svećano obećao,a sve smo to zapečatili s čašicom te slavne šljivovice s geografskim porijeklom Hrvatskog Zagorja.Mogli bi taj brend šljivovice prodavati vrlo dobro u Engleskoj uz ovakav dokaz,razmišljao sam ne vjerujući svojim očima u dokumentima za koje valjda nije znala ni MI5,ni KGB,a možda ni Udba,no nisam razbijao glavu time.Bit svega bila je u tome da je Albert kao glava kuće prodavao svoj Ford,našao kupca koji mu je dao kaparu uz obećanje da će mu ostatak novaca dati nakon probne vožnje,ostavio mu osobnu kartu na ime Dino Drpić,uzeo ključeve auta i nikada se više nije pojavio.Deda Ivo kaže kako on nije bio tada kod kuće,jer on bi osobno išao na vožnju s lopovom,pa do svega toga ne bi ni došlo,a Albert,kako je bio teško pokretan dao mu je ključeve na povjerenje,mada to nije očekivao od njega.No godine su ga valjda smekšale,kaže Ivo dodajući kako slučaj nisu prijavili policiji,jer je dotični Dino nazvao telefonom i ispričavao se što je onako naglo otišao(s tuđim autom!),te da će ovih dana donijeti ostatak novaca.Albert je naglo umro,starci su se nadali novcima i zato su mislili da sam ja taj nesretni Dino kad sam pozvonio i predstavio se.Osjećao sam se bespomoćno.U glavi mi je bilo bezbroj pitanja.Tko je Dino?Gdje je auto?Tko me je skoro ubio na cesti?Moram opet nazvati Željka.I posjetiti Anju.Vjetar je bio sve jači.Mirisalo je na nevrijeme.
Post je objavljen 22.05.2005. u 12:45 sati.