Marketing
KNJIGA ŽALBE
Naravno da sam bio spreman na sve da prohodam sve što trebam prohodati. Zamišljao sam i pripremio se za put s desek kg tereta na leđima. To bi išlo. Trideset kg isto ide, ali sve traje nešto duže i sve je puno teže. Tim više što sam u ovom dijelu Lijepe naše imao problema sa spavanjem. I kad se to sve skupa sabere, onda ispada da samo hodam i ništa drugo ne radim. A radim.
Međutim, kad to sve treba pretvoriti u tekst, onda malo trokiram. Ne stignem napisati sve ono što sam zapisao u podsjetnik.
Izbjegavam da mi dođu prijatelji, jer ne bih s njima mogao raditi one zezancije koje sam planirao. Naime, moji bi prijatelji dolazili na određeno mjesto, negdje oko 17 sati, kad vrućine prestanu, a ja tada imam iza sebe već sedam-osam sati vrlo napornoga hoda. Pa baš i nisam sposoban za spelancije bilo kakvog tipa.
Ujutro ponovo sjednem na vlak i iskrcam se tamo gdje sam se sinoć ukrcao. To je ionako u drugoj županiji u koju ću ući za nekoliko dana.
Onda, ha, ha i ha punih 27 kilometara.
Ne, žalim se. Bilo je kako je bilo. Od idućega tjedna radit ću nešto drukčije. Obećavam da ni u čemu ne ćete biti zakinuti.
Fotografije će biti puno bolje, na primjer. Ovako, kao čučnem da uhvatim neki dobar i kvalitetan fotografski zapis, hoću se malo primaknuti ili odmaknuti i sjednem. Ruksak me pretegne i nađem se na konkavnoj guzi, kao što reče Nepoznat Netko.
Pokušao sam raditi i s TV kamerom, ali ni to ne ide s tim teretom na leđima.
A sad idem malko odmoriti, pa onda pribilježiti barem dio onoga što sam ostao dužan.
Na primjer, vidjeli ste dvije slike lutaka koje vise. Zajedničko im je da imaju velike, velike pimpilimpiće!
- Što je, pitam ženu ispred čije kuće visi jedan takav obdareni obješenik ili obješenjak, je li to reklama ili samo zezanj?.
- Reklama, moj gospon. Kad nemremo živeti od viška rada, barem da živimo od onoga viška kaj ima moj muž!
Post je objavljen 21.05.2005. u 22:31 sati.